Na prvu nedjelju došašća smo zapalili jednu svijeću na adventskom vijencu. To je jedno malo svjetlo koje stoji nasuprot mučnom i tamnom svijetu. Palimo to svjetlo na svijeći jer smo ljudi nade, jer smo ljudi čija se vjera očituje u iščekivanju i spremnosti za dolazak našeg Gospodina. On je naš gospodar, naš Bog, naš spasitelj i trebali bismo uvijek biti spremni za njega. Njega čekamo kao što sluge čekaju gospodara, ali možda je ljepša slika djece koja čekaju svoga oca, zaručnice koja čeka svoga zaručnika, izgubljene ovce koja se nada svome pastiru jer u nemoći čekamo onoga koji će nam pomoći. Zato je naše iščekivanje vrijeme radosti. Tu radost lijepo izražava himan monastičke liturgije: Gledaj! Vladar zemlje će doći, Gospodin koji će s nas skinuti teško breme sužanjstva. Gospodin će doći brzo, neće zakasniti. Gospodin će rasvijetliti i najtamnija područja. Moramo prepoznati tu žurnost u malenom plamenu naše svijeće. Upalili smo svijeću jer znamo da je Kristov dolazak povezan s našim trudom oko izgradnje kraljevstva nebeskog. Zapaliti svijeću, nahraniti gladnoga, pohoditi bolesnoga, pomiriti zaraćene, moliti za obraćenje, pozdraviti usamljene i zaboravljene radeći sve to požurujemo njegov dolazak. (Anđelko Katanec)

Političke interese moguće je pobijediti jedino dajući važnost susretima i odnosima među vjerskim liderima kako bi pokazali svijetu da vjera nije bila razlog ratu, nego politički projekti – Nema pomirenja među zaraćenim stranama ako se istini ne pogleda u oči. Taj se proces pomirenja, praštanja i obraćenja te povjerenja među narodima Crkva jedino može ostvariti kroz povjerenje u Boga, istaknuo je kardinal Puljić u izlaganju o inicijativama mira i solidarnosti Crkve u BiH

Vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić 21. studenoga održao je predavanje na Papinskom institutu Santa Maria dell’Anima u Rimu na temu: Inicijative mira i solidarnosti Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Od ratnog iskustva rata (1991-1995) do danas (Le iniziative di pace e di solidarieta della Chiesa cattolica in Bosnia ed Erzegovina. Dall’esperienza di guerra (1991-1995) fino ad oggi).

Adventske zornice imaju neku posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane, jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan.

Vjernici u gradu često ne znaju što zornice znače. Oni rano ustaju, nose djecu u vrtić, odlaze na posao, i tko da još misli na svoju religioznu dimenziju u rano jutro. Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi.

Cijenjeni hrvatski branitelji, osobito branitelji Vukovara, dragi članovi obitelji poginulih i stradalih u ratu protiv Hrvatske, preuzvišeni apostolski nuncije, draga subraćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani predstavnici državnih, županijskih i gradskih vlasti, cijenjeni predstavnici hrvatske vojske i policije, dragi hodočasnici, braćo i sestre!

1. Sabrani smo na Memorijalnom groblju u spomenu na događaje prije dvadeset i pet godina koji su ispunjeni neizrecivom tajnom zla. Toliko nam toga ovdje dolazi u misli i dotiče nam srce, dok svatko od nas na svoj način proživljava i bol i ponos, ljubav prema domovini i pitanja o budućnosti, svoju vjeru i pouzdanje u Boga.
Naš hod u procesiji kroz Vukovar, hod koji je u mislima spajao slike života prije razaranja Grada, slike gaženja ljudskosti te izrugivanje pravde tijekom i nakon rata, slike lica ljudi koji su sačuvali lice Vukovara i onda kada su i suze od boli presušile. Taj je naš hod spojio sve hrvatske krajeve i ljude diljem domovine i svijeta, korake branitelja i novi naraštaj kojemu prenosimo vrijednost spomena.
Danas smo u Vukovaru, na važan spomendan za hrvatsku državu, okupljeni u narodnom zajedništvu u ovoj učionici Života. Kao kršćanski vjernici dionici smo ljubavi u Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću po uskrsnuću, koji nas zemaljske putnike povezuje s našom pokojnom braćom i sestrama u vječnosti.

Sveta Majka Terezija s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem pohodila je na Veliki utorak, 21. ožujka 1978. Sarajevo. U prepunoj dvorani Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa pozdravio ju je tadašnji nadbiskup vrhbosanski mons. Marko Jozinović. Istoga dana susreli su se vjernicima u prepunoj katedrali Srca Isusova. Misijski informativni list „Radosna vijest“, koji je tada uređivao vrhbosanski svećenik dr. Zvonimir Baotić, donio je u svom broju iz travnja 1978. opširno izvješće o tom pohodu koje prenosimo u cijelosti.

Na spomenutom susretu s Majkom Terezijom i o . Gabrićem bili su i članovi misijske sekcije Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog. Među njima bio je i fra Joso Oršolić koji je sačuvao fotografije s toga susreta. Na jednoj od fotografije u katedrali vide se visočki gimnazijalci s Majkom Terezijom i o Antom Gabrićem: (s lijeva na desno) Joso Oršolić, vlč. Zvonko Baotić, Mato Topić, Pavo Dominković i Vine Mihaljević, a kleče Miljenko Mika Stojić i Miljenko Mića Stojić.