Piše: Anto Orlovac

Obraćenje treba svima

Isusova prispodoba koju smo danas čuli obično nosi naslov: Izgubljeni sin (Biblija Stvarnosti) ili Izgubljeni i nađeni sin (Jeruzalemska Biblija i Šarićev prijevod). Tako smo je naučili zvati prispodobom o izgubljenom sinu.

Bog voli slobodna čovjeka. Takvim ga je stvorio. Čovjek ne smije biti ničiji rob, pa ni svoj vlastiti. Samo Bogu smije služiti i s njime se družiti. A baš je Bog jamac njegove slobode i dostojanstva. Izraelce, izabrani narod, izveo je iz egipatskog sužanjstva i skinuo s njih «sramotu egipatsku» (1. čit.), Krist nas je oslobodio od grijeha i poziva nas po apostolu da se pomirimo s Bogom (2. čit.), a u evanđelju nas Isus prelijepom prispodobom potiče da shvatimo kako život izvan kuće i ljubavi Očeve znači padanje u nutarnje ropstvo bilo grijeha, bilo umišljene pravednosti. Mlađi sin koji je oca duboko uvrijedio, lakše to spoznaje i priznaje nego stariji koji tvrdoglavo misli kako on sve može svojom pravednošću kojoj je on sam mjera. Takav se teže obraća. Korizmeno bogoslužje nas uvijek iznova poziva na obraćenje i odbacivanje ropstva grijehu i zlim navikama. Uskoro će Uskrs. Pripravimo se na njega dobrom sv. ispovijeđu, a na ovo sveto misno slavlje iskrenim pokajanjem.

Draga braćo i sestre,

svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Ovo otajstvo spasenja, koje već djeluje u nama tijekom zemaljskog života, dinamičan je proces u koji su uključeni također povijest i sve stvoreno.

Sveti Pavao ide tako daleko da tvrdi: »stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19). U vezi s tim želim ponuditi nekoliko razmišljanja da nas prate na našem putu obraćenja u predstojećoj korizmi.

U organizaciji Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije i Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije bit će održan novi ciklus tečajeva priprave za sakramentalni brak.

Raspored zaručničkih tečajeva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji za 2019. Godinu pogledajte klikom na sliku lijevo.

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici,

predragi štovatelji blaženoga Alojzija Stepinca!

1. Sam spomen imena blaženoga kardinala Alojzija Stepinca malo koga u Hrvatskoj, i općenito u hrvatskom narodu, može ostaviti ravnodušnim. Njegovo ime uvijek izaziva gibanje, dinamiku koja se, usuđujem se reći, ponajprije počinje događati u savjestima.

Prije 59 godina, desetoga dana, mjeseca veljače, 1960. godine, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, nakon dugogodišnjega mučeništva, zatočen u Krašiću, blaženo je u Gospodinu preminuo. Pokopan je u kripti ove prvostolnice, a nad njegovim grobom počinju se događati čudesna gibanja. Koliko je samo tijekom desetljeća ovdje bilo izgovorenih vapaja u molitvama; koliko donesenih životnih odluka, kolike su savjesti probuđene?

Središnje euharistijsko slavlje na blagdan bl. Alojzija Stepinca u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću predvodio je 10. veljače postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja u koncelebraciji s tridesetak svećenika. Među mnoštvom vjernika koji su ispunili crkvu, te prostor oko nje bilo je i vrhovno vijeće sestara služavki Maloga Isusa, čije su članice bile uz blaženika za vrijeme njegova uzništva u Krašiću.

Uvodeći u slavlje, mons. Batelja pozdravio sve kojima je Stepinac smjerokaz za ono što je dobro, što je lijepo i što Božje. „Slaveći otajstva vjere ovoj Kristovoj žrtvi otkrivamo veličinu žrtve bl. Alojzija Stepinca. Zato hodočastimo u mjesto gdje je on svršio pobjedničku trku života.

Uz junačko srce bl. Alojzija dozrijevao je ovdje i jačao se u svom svećeničkom pozivu i kardinal Franjo Kuharić o stotoj obljetnici njegova rođenja i 55. njegove posvete za biskupa radosno ističemo

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare rođ. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, 40-ak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.