Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić danas navršava 75 godina života. Stekao je uvjete za mirovinu u koju sigurno neće još dugo otići. On će tek u pisanome obliku poslati pismo Papi u kojemu će staviti svoj mandat na raspolaganje. To je zakonska obveza svakog biskupa.
Međutim, taj propis ni na koji način ne obvezuje Papu da odmah, po automatizmu, umirovi biskupa i postavi njegova imenovanog nasljednika (koadjutora). U sarajevskoj nadbiskupiji to je Tomo Vukšić. On je početkom ove godine imenovan za Puljićeva nasljednika. Sudeći prema dosadašnjoj praksi, primopredaja će pričekati nekoliko godina.
Primjera radi, bl. Alojzije Stepinac bio je nadbiskup koadjutor više od tri godine, kardinal Franjo Kuharić ostao je u službi također tri godine nakon kanonske dobi, mostarski biskup Petar Čule čak sedam i pol godina. Cijelo vrijeme s njim je bio njegov nasljednik - koadjutor Pavao Žanić. Na koncu, i biskup Ratko Perić, nakon više od godinu i pol otkako je navršio 75 godina, tek za tjedan dana odlazi u mirovinu, a na njegovo mjesto dolazi Petar Palić. Uz rođendan, Puljić slavi i 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva i 26 godina otkako je kardinal. On, i kada ode u mirovinu, ostaje u časti kardinalstva jer ona nije vezana za službu (sarajevskog nadbiskupa), već za osobu.
Težak je životni i svećenički hod Vinka Puljića. Rodio se kad je završio II. svjetski rat, u komunističkim vremenima školovao se za svećenika, biskup postaje uoči posljednjeg rata, a kardinal u ratnom, opkoljenom Sarajevu. Prije nego što se rodio, njegov otac Ivan kao mladić preselio se iz Bune kraj Mostara u Priječane kod Banje Luke. S dvjema suprugama (prva mu je umrla) imao je čak 21 dijete. Dakle, kardinal je po ocu Ivanu Hercegovac, djetinjstvo i mladost proveo je u Bosni, na današnjem teritoriju Republike Srpske, školovao se u Hrvatskoj, a posljednjih desetljeća nadbiskup je vrhbosanski. Vjerojatno su ga i te zemljopisne odrednice Mostara, Banje Luke, Zagreba, Đakova i Sarajeva izgradile čovjekom mostova. Kardinala je snažno obilježio i rat, odnosno njegov boravak u opkoljenom Sarajevu. Tom gradu svojom je nazočnošću davao nadu, ali i multietničnost i multikonfesionalnost. Nakon rata (1998.) Srbi u Derventi pokušali su ga ubiti. Verbalni napadi brojnih radikala traju do danas. Posljednji su bili prije nekoliko mjeseci kada je držao misu za žrtve Bleiburga. Često je i na meti političara. Čak su neki međunarodni predstavnici od Pape tražili da ga smijeni. Nikada se nije libio prigovoriti na nepravde ili loše poteze i svojih i “tuđih”. Upozoravao je političare da, kada crtaju granice, ne precrtaju čovjeka te gotovo glasom očajnika jaukao kako Hrvate žele žive zakopati. Nažalost, uza sva njegova upozorenja, precrtan je ne samo čovjek nego i njegov narod.
Od 800 tisuća Hrvata, koliko ih je živjelo prije rata u BiH, samo je njegova sarajevska nadbiskupija u ratu i poraću od 528 tisuća katolika izgubila njih dvije trećine. Glas protiv nepravdi kardinal je dizao od američkog Kongresa do općinskih vijeća. U Vatikanu ga prepoznaju po “trpećoj Crkvi”. To su bile prve riječi koje mu je papa Franjo izrekao odmah nakon izbora. Vinko Puljić sudjelovao je dva puta na konklavama na kojima se biralo papu Benedikta i papu Franju. Wojtyli i Franji bio je domaćin u Sarajevu. Mnoge kontroverze prate kardinala. Često se spominje kako Hercegovci prema “bosanskom kardinalu” imaju rezervu, a činjenica je da su (i) njegov poziv za glasanje za neovisnu BiH (1992.) plebiscitarno prihvatili. Osim toga, tamo ga dočekuju s oduševljenjem. Tvrdi se da nije za Međugorje, a on otpočetka upozorava da se tamo treba urediti pastoralna skrb za hodočasnike. Također, s franjevcima je uvijek imao korektne, prijateljske odnose. S hrvatskim predstavnicima vlasti trudio se imati korisnu suradnju. Unatoč svemu, mnogi su ga htjeli kompromitirati. Kardinala sam imao prigodu upoznavati u raznim prigodama, ponajviše na našim čestim zajedničkim kavama “dočekušama”. Uvijek iznova oduševljavao me svojom jednostavnošću. U njima sam saznavao kako je rado igrao stolni tenis, kao sjemeništarac glumio u predstavama...
I danas, kada se malo opusti, rado pokazuje svoje imitatorske vještine. Sjajno imitira tajnice. U djetinjstvu su ga zvali Smješko. Taj njegov karakteristični osmijeh nikada ga nije napuštao. Pa čak ni onda kada sam ga, večer uoči mise za Bleiburg, dok su ga čuvali brojni specijalci, šalom pokušao malo relaksirati: “Uzoriti, možda i ne bi bilo loše da vas likvidiraju. Mi Hrvati potvrdili bismo status žrtve, a vi ionako navršavate 75. Još bi vas proglasili svecem. Sveti Vinko Puljić, pa to dobro zvuči!” Uz smijeh mi je rekao: “Mnogi su već odavno htjeli da što prije odem gore, na nebo.” Uzoriti, neka vas još na zemlji. Mnogi se mole za vaše zdravlje i dug život. I žele vam sretan rođendan! (Večernji list.ba)