Ante Pilipović rođen je 25. veljače 1922. na Okolišću, općina Bugojno. U Hrvatske oružane snage (HOS) Nezavisne Države Hrvatske (NDH) stupio je u veljači 1944. u Sarajevu. Zatim šest mjeseci biva na vojnoj izobrazbi te dobiva čin vodnika. Poslije obuke bio je na osiguranju željzničke pruge od Bradine do Metkovića, sve od 15. travnja 1945., kada iz Metkovića kreće u povlačenje preko Bosne. Ovo je njegovo svjedočanstvo o posljednjim danima II. svjetskog rata i prvim danima poraća.
Stigavši u Bradinu, tu ostade u pozadini (14. bojna 9. stajaćeg zdruga), a zapovjednik bojne bio mu je Šimo Barbarić iz Hercegovine. Od Bradine krenuše u Sarajevo. Prisjeća se da su ih u Sarajevu dočekali metcima i vrelom vodom. Od Sarajeva se povlače prema Zenici. Stigavši u Doboj, odatle za sobom smo „rušimo pruge i mostove, jer mi smo bili u pozadini“, dodaje Pilipović. Kaže da je u Doboju vidio zapovjednika toga grada, Josipa Lučića iz Gračanice kod Bugojna, blizu njegova sela Humca. „On se nije htio povlačiti, nego se vratio kući. Jednu godinu se krio u šumi. Kasnije su iz Doboja došli po njega, te je osuđen na 15 godina robije, koju je izdržavao u Kazneno-popravnom domu u Zenici.
Amerikanci i Englezi
Dalje navodi da su se od Doboja do Bosanskog Broda stalno priključivali civili. Tada su svima rekli da će ostati u Hrvatskoj kad pređu Savu. „Međutim, to je bila prijevara, jer smo odatle krenuli u povlačenje prema Zagrebu. Kad smo stigli u Zagreb bilo je sasvim malo vojske – sve se povuklo. Iz Zagreba stigosmo u Zapreščić, gdje su nas partizani jako tukli i pratili našu kolonu sve do Zidanog Mosta. Kolonu su tukli i saveznički zrakoplovi. Tada sam ranjen iz zrakoplova u rame. Stižemo na područje Dravograda gdje je bilo nebrojeno vojske i civila. Kad se saznalo da nisu uspjeli pregovori o predaji, odnosno povlačenju dalje prema zapadu, general Boban je pozvao vojsku da ide za njim, a tko neće neka ostane da ga partizani kolju. Tada s Bobanom krenu dosta vojske – najsposobniji momci, ali su ih partizani dočekali na jednoj planini, gdje se tada vodila borba tri do četiri sata. Boban se probio.
Pao je u ruke Amerikanaca. Oni nisu nikoga vratili, za razliku od Engleza. Nama koji nismo otišli s Bobanom zapovjeđeno je da predamo oružje i opremu. Bilo je ‘brdo toga. Svukli su partizani s nas sve, čak i osobne stvari nam oduzeli. Prije sam uspio bajunetom razrezati svoje cipele pa mi ih kao takve nisu oduzeli“, prisjeća se Pilipović.
Spasio ga partizan
Logor kod Dravograda, za koji Pilipović kaže da se nalazio na polju i da je bio golem kao cijela Uskopaljska dolina, bio je pun zarobljenih vojnika i civila. Ljudi su od gladi na tom polju pojeli svu travu i lišće tako da je ono ostalo samo gola zemlja. „S toga polja odvedene su sve kolone onih koji su već tada bili određeni za strijeljanje. U jednoj od takvih bio je i moj poznanik Niko Perić (bio ranjen). Nikad se nije vratio kući. Znam da je na strijeljanje odvedena cijela jedna bojna IX. stajaćeg zdruga“. Na upit kako se on spasio, kaže: „Spasio me Tadija Ripić, rodom ispod Vran planine. On je tada bio partizan, kojeg su iz naše postrojbe dalmatinski partizani ranije zarobili. Nisu ga ubili, nego su mu navukli partizansku uniformu. Koliko znam, dalmatinski partizani nisu ubijali zarobljene hrvatske vojnike. Još u Dravogradu su preživjele razvrstavali po okruzima iz kojih potječu, te su ih u kolonama potjerali pješice. Ja sam pripadao Travničkom okrugu i tamo sam se javio.“
Svjedoči Anto i o ubojstvima tijekom hoda u koloni smrti. „Dok su nas gonili kroz srpska sela, ubijali su zarobljenike u koloni i viljuškama za đubre: jednostavno su im viljuške zabijali u grudi, glavu, trbuh, gdje god su stigli. Sve je tako bilo dok nismo prešli u Bosnu. Tamo nas na putu nisu napadali“, kaže Pilipović i dodaje da je određen u Metkoviće na istovar pšenice, brašna, svega što je trebalo. Stoga je opet pješice krenuo put Metkovića. Tamo je zatekao: Franu Kumkića iz Kordića kod
Bugojna, Dominka Lučića iz Zlavasti kod Bugojna i Muharema Kargića iz sela Vrpeći iznad Bugojna. „Budući da mi je ruka bila u premetci, ja sam samo vodio evidenciju koliko je je istovareno u kamione, a vozili su ih Talijani. Tada me je jedan Talijan, partizanski zarobljenik, nakon što smo se sporazumjeli tko sam i odakle sam,
odvezao u selo Gračanicu, a odatle sam pješice stigao u svoje selo Humac, koje se nalazi nekoliko kilometara od Gračanice“, sjeća se Anto.
Odmetnik u šumi
U to vrijeme je OZNA i UDBA (Odjeljenje zaštite naroda – jugoslavenska tajna policija, osnovana 1944., a od 1946. djeluje pod imenom Udba – Uprava državne bezbjednosti) odvodila i ubijala sve koji su bili u HOS-u stoga Pilipović nije smio biti kod kuće, nego se odmetnuo u šumu, gdje je „zatekao Franu Kovačića, Miju Miloša, Ivu – Iću i Antu Miloša, Škoru, Stipana Delaća i još neke“. „Anti Milošu i meni (obojica 1926. godište) dali parabelum, pištolj i bombi da nosimo u torbici“, kaže Pilipović. (Ante Miloš, sin Franje i Luce rođ. Bilić, krijući se odmah nakon II. svjetskog rata u šumi, preživio je oznaško-udbaše progone. Sada živi u Americi, ali je podigao sebi i ženi nadgrobni spomenik u groblju Huc kod Bugojna, jer želi da ga pokopaju u zemlji korijena njegovih roditelja, kojima je također podigao spomeni). Dalje navodi da je bio sve do 9. mjeseca 1945. kao odmetnik u šumi, nakog čega da se predao on i Stanko Škegro koji je uspio pobjeći partizanima sa strijeljanja u Livnu 1942. Kaže da su ih oznaši odmah uhitili i svezali. „Ibro Muraspahić vodio nas je vezane žicom od Okolišća do Voljica. Zatvorili su nas u podrum Petrovića, gdje su bila još četvorica zatvorena. Stara Škegruša, majka Stanka Škegre, otišla je Pavi Šoljiću u Bugojno koji je bio poznati partizan. On je javio oznašu Nazifu Babiću da nas pusti, što je ovaj i učinio“, navodi Anto.
Bugojanska skupina
Kaže da je mislio kako više nika neće dospjeti u takvu situaciju da bude progonjen. Međutim, 1972., kada su Ilija Glavaš i ostali iz Bugojanske skupine Feniks stigli u Gračanicu kod Bugojna, njega je UDBA ponovno uhitila. Razlog je bio što je Ilija Glavaš njegov zet, tj. muž njegove sestre Bose. „Progonili su me udbaši, posebno Franjo Herljević (tadašnji ministar unutranjih poslova SR BiH, op.a.). Čak po pet puta me noću izvodio na isljeđivanje. Najviše su tukli Antu Miličevića, jer su bili kod njega Ilija Glavaš i ostali. Poznati po zlu ubdaš Momčilo Momo Šešum bio je zadužen da nam donosi hranu, ali on nije ništa donosio više od tri dana. Tek nakon žalbe na njegovo takvo ponašanje, donio je samo kruha preda me. Inače, Šešum je rodom iz srpskog sela Vukovsko, koje se nalazi na Kupreškoj visoravni“, prisjeća se Pilipović. Dodaje da je tijekom „isljeđivanja“ stekao dojam kako se tada komunistički režim bio jako uzemirio, možda čak i dosta uzdrmao. „Moje je duboko uvjerenje da je Bugojanska skupina bila prethodnica hrvatske slobode i da bi se tako prema njoj svi domoljubivi Hrvati trebali odnositi“, kaže Anto.
Gračanica je gorjela
Osim ovoga, Anto Pilipović nosi i živo sjećanje na događaje iz srpnja 1942. kada su partizanske proleterske brigade zauzele Uskoplje, stigle na područje sela Humac i Gračanica te zapalili hrvatske kuće u Gračanici. Tada su gorjele kuće obitelji: Dilber, Šimić... i svih Hrvata koji su bili u HOS-u ili njemačkim postrojbama. „Niti jednu muslimansku kuću nisu dirali, mada je bilo u HOS-u dosta muslimana. Odmah se govorilo da su tu učinili partizani IV. crnogorske brigade, koji su upravo tada bili na tom području“. Tada su partizani , sjeća se Anto, otjerali i svećenika Ivana Ribičića, župnika župe Skopaljska Gračanica kod Bugojna, „i to u donjem rublju i bosa. Bili ga poveli ubiti, ali ga je netko ipak spasio. Bio je otjeran iznad Bikića gaja. Odatle su crnogorski partizani upravo stalno iz napravljenih bunkera motrili niz Uskopaljsku dolinu na Bugojno, koje su u srpnje 1942. žestoko napadali, ali ga nisu mogli zauzeti.“ Tih srpanjskih dana, kaže isti izvor, hrvatske su snage iznenadile dijelove IV. crogorske brigade i natjerali ih na povlačenje na područje sela Voljice i šire te je tada na području Humca poginulo šestsedam partizana, koje su seljani pokopali, a poslije oslobođenja su njihovi posmrtni ostaci preneseni u Crnu Goru. Ističe da je to bio iznenadni napad ustaša, kada je zarobljena i jedna partizanka. „Partizani su tih dana ubili i Stipu Matrošića u Dubokom Docu iznad sela Humaca. Njegovo tijelo psi su počeli kidati. Ja i Stipica Šimić odnijeli smo ga u katoličko groblje na Okolišću i tu ga pokopali. U isto vrijeme partizani su ubili i ustašu Petra Petrovića iz Konjica, koji je bio ranjen. U istom groblju pokopali smo ga ja, Niko i Stipica Šimić. Uz ubijenog pronašli smo molitvenik s njegovim imenom i prezimenom. Ovo sve navodim da se ne zaboravi i da bar nešto o tome saznaju naša buduća pokoljenja“, završava na Humcu 22. travnja 2007. svoje svjedočanstvo Anto Pilipović te na sve stavi svoj potpis kao jamstvo da je istina što je kazao.
Preuzeto iz Katoličkog tjednika, 34, 26 kolovoz 2012