1. „Vrata vjere“ (usp. Dj 14,27) koja uvode u život zajedništva s Bogom i dopuštaju ulaz u njegovu Crkvu uvijek su nam otvorena. Moguće je prijeći ovaj prag nakon što Riječ Božja bude naviještena i srce se prepusti oblikovanju milosti koja preobražava. Preko ovih vrata vodi put koji traje cijeli život. On počinje krštenjem (usp. Rim 6,4), po kojem možemo zazivati Boga kao Oca, i završava prijelazom preko smrti u vječni život, a on je plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je darom Duha Svetoga htio uključiti u svoju slavu one koliki vjeruju u Njega (usp. Iv 17,22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u samo jednog Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4,8): Otac koji je u punini vremena poslao svoga Sina za naše spasenje; Isus Krist koji je u misteriju svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti koji stoljećima vodi Crkvu u iščekivanju slavnog Gospodinova povratka.
2. Otpočetka moje službe kao nasljednika Petrova podsjećam na potrebu za ponovnim otkrivanjem puta vjere kako bi se sve više osvijetlila radost i obnovljeni entuzijazam susreta s Kristom. U Homiliji tijekom Svete Mise na početku pontifikata rekao sam: „Crkva kao cjelina i Pastiri u njoj trebaju se poput Krista staviti na put, kako bi ljude vodili iz pustinje prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daruje život, život u punini“[1]. Često se događa da se kršćani više brinu za socijalne, kulturalne i političke posljedice svoga zalaganja, stalno smatrajući vjeru nekom vrstom očite pretpostavke za zajedničko življenje. Ustvari, ova pretpostavka ne samo da nije više takva, nego je štoviše i nijekana[2]. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturalno tkivo, naširoko prihvaćeno u pozivu na sadržaje vjere i na vrijednosti njome nadahnute, čini se da danas nije više tako u velikim sektorima društva zbog duboke krize vjere koja je zahvatila mnoge osobe.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava ni da svjetlo bude držano skriveno (usp. Mt 5,13-16). Čovjek i danas može ponovno osjetiti potrebu da kao Samarijanka ode na zdenac kako bi slušao Isusa, koji poziva da vjerujemo u Njega i crpimo na njegovu izvoru, iz kojega šiklja živa voda (usp. Iv 4,14). Trebamo otkriti ukusno hranjenje Riječju Božjom, koju Crkva vjerno prenosi, i Kruhom života. To hranjenje Riječju i Kruhom ponuđeno je kao potpora Kristovim učenicima (usp. Iv 6,51). Stoga Isusov nauk odzvanja i u naše dane istom snagom: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog – opečati“ (Iv 6,27). Pitanje onih koji su ga slušali postavljamo i mi danas: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ (Iv 6,28). Poznajemo Isusov odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u Onoga kojega je on poslao“ (Iv 6,29). Stoga je vjera u Isusa Krista put za konačno postizanje spasenja.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam odrediti godinu vjere. Ona počinje 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvaranja Drugog vatikanskog sabora, i završit će na blagdan našega Gospodina Isusa Krista kralja svega stvorenja, 24. studenoga 2013. godine. Na dan 11. listopada 2012., navršava se također dvadeset godina od objavljivanja Katekizma Katoličke crkve, a taj je tekst proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II.[3], s ciljem da svima vjernicima pokaže snagu i ljepotu vjere. Ovaj dokument, autentični plod Drugog vatikanskog sabora, željela je Izvanredna sinoda biskupa 1985. kao pomagalo u službi kateheze[4] i priređen je uz suradnju cjelokupnog episkopata Katoličke crkve. Upravo sam sazvao generalnu skupštinu biskupske sinode za mjesec listopad 2012., na temu Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Ovo će biti povoljna prilika za uvođenje cjelokupne crkvene zajednice u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Ovo nije prvi put da je Crkva pozvana slaviti godinu vjere. Moj časni prethodnik Sluga Božji Pavao VI. odredio je sličnu 1967. godine, u spomen na mučeništvo apostola Petra i Pavla prigodom tisuću devetstote obljetnice njihova vrhunskog svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani moment kako bi u cijeloj Crkvi bila „autentično i iskreno ispovijedanje iste vjere“; on je pored ostalog htio da ona bude potvrđena na način „osobni i kolektivni, slobodan i svjestan, nutarnji i izvanjski, skroman i jasan“[5]. Smatrao je da na taj način cijela Crkva može probuditi „ispravnu svijest o svojoj vjeri, kako bi je oživjela, pročistila, potvrdila, ispovjedila“[6]. Veliki prevrati koji su se zbili u toj godini, još su zornije pokazali potrebu za takvom proslavom. Ona se je završila Ispoviješću vjere naroda Božjega[7], u znak da bitni sadržaj koji stoljećima sačinjava poklad svih vjernika treba biti potvrđen, ispravno shvaćen i produbljen na uvijek novi način, kako bi na kraju svjedočanstvo bilo skladno u povijesnim prilikama drugačijim od prošlih.
5. U izvjesnom vidu, moj časni prethodnik gledao je ovu Godinu kao „postkoncilsku posljedicu i potrebu“[8], veoma svjestan teških poteškoća vremena, naročito glede ispovijesti prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Držim da otvaranje godine vjere prigodom pedesete obljetnice otvaranja II. vatikanskog koncila može biti povoljna prilika za razumijevanje da dokumenti koje su usvojili koncilski oci, po riječima blaženog Ivana Pavla II., „ne gube vrijednost ni svježinu.Trebamo ih čitati na odgovarajući način, upoznavati i usvajati kao kvalificirane i normativne tekstove učiteljstva unutar crkvene tradicije... Osjećam više nego ikad obvezu pokazati na Sabor, kao veliku milost koja je bila dragocjena pomoć Crkvi u XX. st: u njemu nam je ponuđen siguran kompas za orijentaciju na putu u stoljeće koje nam se otvara”[9]. Ja također želim snažno podsjetiti kako sam o Saboru rekao koji mjesec nakon moga izbora za Petrova nasljednika: ako ga čitamo i razumijemo vođeni ispravnom hermeneutikom, on može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve“[10].
6. Obnova Crkve teče također po svjedočkom životu vjernika: samom svojom egzistencijom u svijetu kršćani su pozvani pridonositi blistanju Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo Sabor, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrđuje: „Dok Krist, «svet, nevin, neporočan» (Heb 7,26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor5,21), nego je došao da zadovolji samo za grijehe naroda (usp. Heb 2,17) Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grešnike, u isti mah sveta i potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu. Crkva nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe“, naviještajući muku i smrt Gospodinovu dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Od moći uskrsloga Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, njegova otajstva, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu“[11].
Godina vjere u ovoj perspektivi je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U misteriju njegove smrti i uskrsnuća, Bog je objavio u punini Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po otpuštanju grijeha (usp. Dj 5,31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4). Zahvaljujući vjeri, ovaj novi život oblikuje cijelu ljudsku egzistenciju na radikalnoj novosti uskrsnuća. U omjeru s njezinom slobodnom dostupnosti, misli i osjećaji, mentalitet i ponašanje čovjeka polagano se čiste i preoblikuju, u hodu koji nikada ne završava u ovome životu. „Vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6) postaje novi kriterij uviđanja i djelovanja koji mijenja cijeli čovjekov život (usp Rim 12,2; Col 3,9-10; Ef 4,20-29; 2Cor 5,17).
7. “Caritas Christi urget nos” (2 Kor 5,14): ljubav Kristova ispunja naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On nas, danas kao i prije, šalje na ulice svijeta radi naviještanje njegova Evanđelja svim narodima na zemlji (usp. Mt 28,19). Sa svojom ljubavlju, Isus Krist privlači k sebi ljude svake generacije: u svakom vremenu On saziva Crkvu povjeravajući joj navještaj Evanđelja, s mandatom koji je uvijek novi. Zato je i danas potrebno uvjerenije crkveno zalaganje za novu evangelizaciju, kako bi se ponovno otkrila radost vjerovanja i pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi crpi snagu i jakost misijska zauzetost vjernika, koja uvijek treba rasti. Vjera, dakle, raste kada je življena kao iskustvo primljene ljubavi i kada je prenošena kao iskustvo milosti i radosti. Ona nas čini plodnima, zato što širi srce u nadi i omogućuje nuđenje svjedočanstva sposobnog donositi plod: otvara srca i razum onih koji slušaju za prihvaćanje Gospodnjeg poziva u prianjanju uz njegovu Riječ kako bi postali učenici. sv. Augustin potvrđuje: „Vjernici se učvršćuju vjerujući“[12]. Sveti biskup Hipona imao je dobre razloge izraziti se na ovaj način. Kako znamo, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere dok mu srce nije našlo smiraj u Bogu[13]. Njegovi brojni spisi, u kojima su pojašnjene važnost vjerovanja i istina vjere, ostali su sve do naših dana kao baština izvanrednog bogatstva i još dopuštaju mnogim osobama koje traže Boga naći pravi put kako bi ušle na „vrata vjere“.
Prema tome, samo tražeći vjera raste i učvršćuje se: nema druge mogućnosti za posjedovanje jasnoće o vlastitom životu osim predati se u kontinuiranom rastu u ruke ljubavi koja se doživljava kao uvijek veća zato što ima podrijetlo u Bogu.
8. U ovoj sretnoj godišnjici, kanim pozvati subraću biskupe cijelog svijeta kako bi se ujedinili s Petrovim nasljednikom, u vremenu duhovne milosti koju nam Gospodin nudi, prisjećajući se vrijednoga dara vjere. Želimo slaviti ovu godinu u dostojnom i plodnom sjećanju. Morat će se pojačati razmišljanja o vjeri kako bi se pomoglo svim vjernicima u Krista da što više osvijeste i ponovno osnaže svoje prianjanje uz Evanđelje, osobito u trenutku duboke promjene kakva je ova koju čovječanstvo proživljava. Imat ćemo prigodu ispovjediti vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i crkvama cijeloga svijeta; u našim kućama i u našim obiteljima, zato što svatko osjeća snažnu potrebu bolje poznavati i prenijeti budućim generacijama tisućljetnu vjeru. Redovničke zajednice kao i one župne te sve crkvene stvarnosti stare i nove, naći će način, u ovoj godini, da javno ispovjede Vjerovanje.
9. Želimo da ova godina pobudi u svakom vjerniku težnju za ispovijedanjem vjere u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s povjerenjem i nadom. Bit će to povoljna prigoda također za pojačano slavljenje vjere u liturgiji, i osobito u euharistiji koja je „vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga“[14]. Istovremeno, nadamo se da će svjedočanstvo života vjernika rasti u vjerodostojnosti. Ponovno otkriti sadržaje ispovjeđene, slavljene, življene i moljene vjere[15] te razmišljati o istome činu s kojim vjerujemo je obveza koju svaki vjernik treba usvojiti, posebice u ovoj godini.
Nije slučajno da je u prvim stoljećima od kršćana traženo učenje Vjerovanja napamet. Ono im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obvezu preuzetu krštenjem. Na to snažnim riječima podsjeća sv. Augustin kada, u jednoj Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja govori: „Simbol svetoga otajstva koji ste primili svi zajedno i koji ste danas izgovorili jedan po jedan, su riječi kojima je čvrsto izgrađena vjera majke Crkve na stabilnom temelju koji je Krist Gospodin … Vi ste ga dakle primili i pohranili, ali u misli i srcu ga trebate uvijek držati nazočnim, trebate ga ponavljati u svojim posteljama, prebirati ga na ulicama i ne zaboraviti ga tijekom obroka, a i kada tjelesno spavate, trebate pomoću njega biti budni u srcu“[16].
10. Želio bih sada prikazati slijed koji pomaže na najdublji način razumjeti ne samo sadržaje vjere, nego zajedno s ovima također čin kojim odlučujemo potpuno se povjeriti Bogu, u punoj slobodi. Postoji dakle duboko jedinstvo između čina kojim vjerujemo i sadržaja uz koji pristajemo. Apostol Pavao dopušta ući u ovu stvarnost kada piše: „Doista, srcem vjerovati opravdava a ustima ispovjediti spasava“ (Rim 10,10). Srce pokazuje prvi čin kojim se dolazi k vjeri je dar Božji i čin milosti koja djeluje i preobražava osobu sve do njezine nutrine.
O ovome pitanju Lidijin nam je primjer osobito rječit. Sveti Luka govori da je Pavao, dok se nalazio u Filipima, pošao subotom navijestiti Evanđelje nekim ženama; među njima bijaše Lidija: „Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio“ (Dj 16,14). Smisao ugrađen u ovaj izraz je važan. Sveti Luka uči da poznavanje sadržaja vjere nije dovoljno ako nakon toga srce, autentično svetište osobe, ne otvara milost koja omogućuje da imamo oči za gledanje u dubinu i razumijemo da je Riječ Božja ono što je naviješteno.
Ispovjediti ustima, pak, pokazuje da vjera uključuje svjedočanstvo i javno zalaganje. Kršćanin ne može nikada misliti da je vjera privatna stvar. Vjera je odluka biti s Gospodinom kako bismo živjeli s Njime. I ovo „biti s Njim“ uvodi u razumijevanje razloga zbog kojih vjerujemo. Vjera, upravo jer je čin slobode, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono u što vjerujemo. Crkva na dan Pedesetnice pokazuje sa svom jasnoćom ovu javnu dimenziju vjere i navještaja vlastite vjere svakoj osobi, bez straha. Dar je Duha Svetoga koji omogućuje poslanje i osnažuje naše svjedočanstvo, čineći ga iskrenim i hrabrim.
Samo ispovijedanje vjere je osobni i zajednički čin. Stoga je Crkva prvi subjekt vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, učinkoviti znak ulaska u vjernički narod za postizanje spasenja. Kako potvrđuje Katekizam katoličke crkve: „'Vjerujem': to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru, ili općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem' tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti 'Vjerujem', 'Vjerujemo“[17].
Kako možemo primijetiti, poznavanje sadržaja vjere je temeljno za davanje vlastitog pristanka, što će reći za potpuni pristanak razumom i voljom na ono što predlaže Crkva. Poznavanje vjere uvodi u potpunost spasenjskog otajstva koje je Bog objavio. Stoga pristanak koji biva dan uključuje: kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cijelo otajstvo vjere, zato što je jamac istinitosti Bog koji se objavljuje i dopušta spoznaju svoga otajstva ljubavi[18].
S druge strane, ne možemo zaboraviti da u našem kulturalnom kontekstu mnoge osobe, iako ne prepoznajući u sebi dar vjere, ipak su u iskrenom traženju konačnog smisla i definitivne istine o svojoj egzistenciji i o svijetu. Ovo tražnje je autentična „preambula“ vjere, zato što pokreće osobe na putu koji vodi k Božjem otajstvu. Isti ljudski razum, u stvari, ima urođenu potrebu za "onim što vrijedi i traje zauvijek"[19]. Takva potreba sačinjava trajni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se stavimo na put kako bismo našli Onoga kojega ne bismo tražili da nam on nije već došao ususret[20]. Vjera nas poziva i otvara nas punini upravo u ovome susretu.
11. Za pristup sustavnom poznavanju sadržaja vjere, svi mogu naći u Katekizmu katoličke crkve vrijednu i neophodnu pomoć. On čini jedan od važnijih plodova Drugog vatikanskog sabora. U Apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana prigodom tridesete obljetnice otvaranja Drugog vatikanskog sabora, blaženi papa Ivan Pavao II. je napisao: „Ovaj je Katekizam uvelike pridonio obnoviteljskom djelu cjelokupnog crkvenog života, kako ga je želio Drugi vatikanski sabor… Proglašujem ga sigurnim pravilom za poučavanje vjere i stoga valjanim i zakonitim sredstvom u službi crkvenog zajedništva“[21].
Upravo na ovom obzorju, godina vjere će morati jedan zborni zadatak za otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji u Katekizmu katoličke crkve nalaze sistematsku i organsku sintezu. Ovdje, dakle, isplivava bogatstvo nauka koji je Crkva primila, čuvala i nudila u dvije tisuće godina svoje povijesti. Od Svetoga Pisma do crkvenih Otaca, od Učitelja teologije do Svetaca tijekom stoljećâ, Katekizam nudi trajno sjećanje na mnoge načine kako je Crkva razmatrala o vjeri i napredovala u nauci da bi vjernicima pružala sigurnost u njihovu vjerskom životu.
U svojoj strukturi, Katekizam katoličke crkve predstavlja razvoj vjere do doticanja velikih tema svakodnevnog života. Stranicu po stranicu otkrivamo da ono što je predstavljeno nije teorija, nego susret s jednom Osobom koja živi u Crkvi. Nakon obrazlaganja Vjerovanja, slijedi tumačenje sakramentalnog života, u kojem je nazočan i djelotvoran Krist, koji neprestano izgrađuje svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi imalo učinka, zato što bi nedostajala milost koja podupire kršćansko svjedočanstvo. Isto tako, nauk Katekizma o moralnom životu dobiva svoj smisao ako je stavljen u odnos s vjerom, liturgijom i molitvom.
12. Stoga će u ovoj godini Katekizam katoličke crkve moći biti istinsko sredstvo u podupiranju vjere, osobito za one koji imaju na srcu kršćansku formaciju, koja je tako odlučna u našem kulturalnom kontekstu. U tu svrhu, pozvao sam Kongregaciju za nauk vjere, u suglasju s nadležnim Dikasterijima Svete Stolice, da izradi Napomenu, kojom nudimo Crkvi i vjernicima neke naznake kako živjeti ovu godinu vjere što učinkovitije i prikladnije, u službi vjere i evangelizacije.
Vjera je više nego u prošlosti izložena nizu pitanja što izlaze iz promijenjenog mentaliteta koji, posebice danas, svodi područje razumskih sigurnosti na one znanstvenih i tehnoloških dostignuća. Crkva sve vrijeme nije imala straha pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti nikakvih sukoba zato što obje, iako različitim putovima, teže prema istini[22].
13. Bit će odlučujuće tijekom ove godine ponovno proći povijest naše vjere koja vidi neistraživi misterij isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok svetost pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene svjedočanstvom života dali rastu i razvoju zajednice, grijeh treba u svakome izazvati iskreno i trajno obraćenje doživljavanjem milosrđa Oca koji svima dolazi u susret.
U ovome vremenu upirat ćemo pogled u Isusa Krista koji je „Početnik i Dovršitelj vjere“ (Heb 12,2), jer u njemu nalazi ispunjenje svaki trud i čežnja ljudskog srca. Radost ljubavi, odgovor na dramu patnje i boli, snaga oprosta nanesene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti - sve nalazi ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, njegova učovječenja, dijeljenja s nama ljudskih slabosti radi preoblikovanja snagom njegova uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom radi našeg spasenja, nalaze puno svjetlo primjeri vjere koji su obilježili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja.
Po vjeri je Marija prihvatila riječ Anđela i povjerovala navještaju da će postati Majka Božja u svojoj poslušnoj odanosti (usp. Lk 1,38). Posjećujući Elizabetu izrekla je svoju pjesmu hvale Svevišnjemu za čuda koja je iskazao onima što Mu se izručuju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i ushićenjem donijela je na svijet svoga jedinoga Sina, održavajući netaknuto djevičanstvo (usp. Lk 2, 6-7). Gajeći povjerenje u svoga muža Josipa, odvela je Isusa u Egipat kako bi ga spasila od Herodova progona (usp. Mt 2,13-15). S istom vjerom slijedila je Gospodina u njegovu propovijedanju i stajala uz Njega na Golgoti (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija okusila plodove Isusova uskrsnuća i, čuvajući sve uspomene u svome srcu (usp. Lk 2, 19. 51), prenijela ih Dvanaestorici sabranoj s njom u dvorani posljednje večere radi primanja Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2, 1-4).
Po vjeri Apostoli su ostavili sve kako bi slijedili Učitelja (usp. Mk 10,28). Povjerovali su riječima kojima je On naviještao kraljevstvo Božje nazočno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su zajedništvo života s Isusom koji im je iznosio svoj nauk, ostavljajući im novo pravilo života po kojemu su trebali biti prepoznavani kao njegovi učenici nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su otišli u cijeli svijet, slijedeći zapovijed da donose Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i bez ikakva straha naviještali su svima radost uskrsnuća o kojemu su radosno svjedočili.
Po vjeri su učenici osnovali prvu zajednicu sabranu oko nauka Apostola, u molitvi, slavljenju euharistije, stavljajući zajednici na raspolaganje ono što su posjedovali kako bi zadovoljili potrebe braće (usp. Dj 2, 42-47).
Po vjeri mučenici su davali svoje živote radi svjedočenja istine Evanđelja koje ih je preobrazilo i učinilo sposobnima postići najveći dar ljubavi uz opraštanje vlastitim progoniteljima.
Po vjeri muškarci i žene su posvetili svoj život Kristu, ostavljajući sve kako bi živjeli u evanđeoskoj jednostavnosti živjeli poslušnost, siromaštvo i čistoću, te konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji sigurno dolazi. Po vjeri su mnogi kršćani promicali djelovanje u prilog pravdi kako bi činili konkretnom riječ Gospodina koji je došao navijestiti oslobođenje od ugnjetavanja i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19).
Po vjeri, kroz stoljeća, muškarci i žene svih dobi čija imena su zapisana u Knjizi života (usp. Otk 7, 9; 13,8), ispovjedili su ljepotu slijeđenja Gospodina Isusa tamo gdje su bili pozivani na svjedočenje svoga kršćanstva: u obitelji, zanimanju, javnom životu, vršenju karizmi i crkvenim službama na koje su postavljani.
Po vjeri i mi živimo, radi živog priznavanja Gospodina Isusa, nazočna u našoj egzistenciji i povijesti.
14. Godina vjere bit će također povoljna prigoda za jače svjedočenje milosti. Sv. Pavao podsjeća: „Sada ostaju vjera, nada i ljubav – to troje - ali je najveća među njima ljubav!“ (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima - koje oduvijek obvezuju kršćane – apostol Jakov je ustvrdio: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru“ (Jak 2, 14-18).
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bila bi osjećaj u stalnoj nemilosti sumnje. Vjera i ljubav zahtijevaju jedna drugu, tako da jedna dopušta drugoj ostvariti svoj put. Mnogi kršćani s ljubavlju posvećuju svoj život onomu koji je sam, marginaliziran ili isključen kao onome koji je prvi za pristupanje i najvažniji za podupiranje, zato što se upravo u njemu odražava Kristovo lice. Zahvaljujući vjeri, možemo prepoznati lice uskrslog Gospodina u onima koji traže našu ljubav. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40): ove njegove riječi su upozorenje koje se ne smije zaboraviti i trajni poziv na uzvraćanje one ljubavi kojom se On brine za nas. Vjera dopušta prepoznati Krista i upravo njegova nas ljubav potiče pomagati mu svaki put u onome tko se čini našim bližnjim na životnom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u zalaganje u svijetu, u iščekivanju „novih neba i zemlje nove, gdje pravednost prebiva“ (2 Pt 3,13; usp. Dj 21,1).
15. došavši do kraja života, apostol Pavao tražio je od učenika Timoteja da „teži za vjerom“ (usp. 2 Tim 2,22) istom postojanošću kao kad je bio mladić (usp. 2 Tim 3,15). Poslušajmo ovaj poziv upućen svakomu od nas, kako nitko ne bi postao lijen u vjeri. Ona je životna suputnica koja dopušta zamijetiti uvijek novim pogledom divote koju Bog čini za nas. Pozorna na čitanje znakova vremena u današnjoj povijesti, vjera zadužuje svakoga od nas da postanemo živi znak nazočnosti Raspetoga u svijetu. Svijet danas ima posebnu potrebu za vjerodostojnim svjedočenjem onih koji su Gospodinovom riječju prosvijetljena razuma i srca, sposobni otvoriti srce i razum mnogima u želji za Bogom i istinskim životom koji nema kraja.
„Riječ Gospodnja trči i proslavlja se“ (2 Sol 3,1). Neka nam ova godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer samo u Njemu možemo sigurno gledati u budućnost te imamo garanciju autentične i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju vrhunski prodor svjetla vjere: „Zbog toga se radujete, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast u Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (1Pt 1,6-9). Kršćanski život zna za iskustvo radosti i žalosti. Koliki sveci su živjeli osamljeno! Koliki vjernici, također i u naše dane, bivaju kušani Božjom šutnjom dok bi željeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok dopuštaju razumjeti otajstvo križa i sudjelovanje na Kristovim patnjama (usp. Kol 1,24), su uvod u vjeru i nadu koju vjera vodi: „Kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Mi čvrstim uvjerenjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Ovim čvrstim uvjerenjem mu se povjeravamo, jer On, nazočan među nama, pobjeđuje moć zloga (usp. Lk 11,20) i Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u Njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.
Majci Božjoj, koja je proglašena „blaženom“ zato što je „povjerovala“ (Lk 1,45), povjerimo ovo vrijeme milosti.
Dano u Rimu, s groba Svetog Petra, 11. listopada 2011. godine, sedme mojeg pontifikata
Papa Benedikt XVI.
[1]Homilija prigodom početka Petrove službe Rimskoga biskupa (24. 04. 2005): AAS 97 (2005), 701.
[2] Usp. Usp. Benedikt XVI, Homilija prigodom sv. Mise u Terreiro do Paço, Lisabon (11.05.2010), Učenja VI,1 (2010), 637.
[3] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Fidei depositum (11. 10. 1992): AAS 86 (1994), 113-118.
[4] Usp. Završno izvješće s Druge izvanredne biskupske Sinode (07.12.1985.), II, B,a,4: u Enhiridion vaticanum, svezak 9, br. 1797.
[5] Pavao VI., Apostolska egzortacija Petrum et Paulum apostolos, o tisuću devetstotoj obljetnici mučeništva (22.02.1967.): AAS59 (1967), 196.
[6] Isto, 198.
[7] Pavao VI, Svečana ispovijest vjere, Homilija prigodom koncelebracije na 1900. obljetnici mučeništva svetih apostola Petra i Pavla, tijekom zatvaranja „Godine vjere“ (30.06.1968): AAS 60 (1968), 433-445.
[8] Isti, Generalna audijencija (14.06.1967.): Insegnamenti V(1967), 801.
[9] Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo millenio ineuente (06.01.2001.), 57: AAS 93 (2001), 308.
[10] Govor rimskoj kuriji (22.02.2005.): AAS 98 (2006), 52.
[11] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium 8.
[12] De utilitate credendi, 1,2.
[13] Usp. Sv. Augustin, Ispovijesti I,1.
[14] Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium 10.
[15] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Fidei depositum, (11.10.1992.): ASS 86 (1994), 116.
[16] Sermo 215,1.
[17] Katekizam katoličke crkve, 167.
[18] Usp. Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri Dei Filius, III. Poglavlje: DS 3008-3009; Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o objavi Dei Verbum 5.
[19] Benedikt XVI, Govor u Collège des Bernardins, Pariz (12.09.2008.): AAS 100 (2008), 772.
[20] Usp. Sv. Augustin, Ispovijesti, XIII,1.
[21] Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Fidei depositu (11.10.1992.): ASS 86 (1994.), 115 i 117.
[22]Usp. Isto, Enciklika Fides et ratio (14. 09.1998.) br. 34 i 106: ASS 91 (1999.), 31-32, 86-87.