Predrage sestre, predraga braćo,
Potaknuti današnjim evanđeljem virtualno odlazimo u Isusovu domovinu, točnije, u sinagogu u Kafarnaumu.
Znate da je Isus na početku svog naučavanja u gradu Kafarnaumu smjestio "bazni kamp", za prvi dio svog apostolskog djelovanja. Prema scenariju koji je pred nama, vidimo da je u pitanju upravo Isusova predanost naučavanju.
Evanđeoski tekst, naime, navodi da Isus "uđe u sinagogu i poče naučavati" (Mk 1,21) iz čega je vidljivo da je riječ o produljenoj radnji: njegova se temeljna zauzetost sastojala u "naučavanju".
Ali, što se dogodilo? Dogodilo se to da su slušatelji odmah shvatili da je stil poučavanja Učitelja iz Nazareta bio drugačiji, potpuno različit od načina poučavanja rabina i pismoznanaca. Njihovo poučavanje se ograničavalo na komentiranje Pisama i Tore, na temelju kazuistike. Rezultat toga je bio da ih ljudi, napose najsiromašniji, nisu rado slušali, i zato jer su ih opterećivali teškim bremenima, što im je život činilo još težim i porobljavajućim, na duhovnoj, kulturnoj i materijalnoj razini.
Isusovo se učenje, s druge strane, odmah pokazalo kao "oslobađajuće" i "umirujuće", ne samo za um, već i za dušu, osobito jednostavnim ljudima.
Iz tog je razloga Isusov stil poučavanja pobudio entuzijazam, povjerenje i radost, za razliku od osjećaja ravnodušnosti i straha koji su ljudi osjećali prema učenju rabina i pismoznanaca.
U čemu se sastoji ova razlika? Koji je temeljni razlog razlike između Isusova stila poučavanja i stila poučavanja različitih izraelskih učitelja, različitih "rabina".
Odgovor nalazimo u samom zapisu Evanđelista Marka, u retku 27: "Svi se zaprepastiše te se uplašeni zapitkivahu: 'Što li je ovo? Nova li i snažna nauka' ".
Isusovo je učenje odmah bilo shvaćeno kao "novo": novost kršćanske poruke. Ono je, istodobno u kontinuitetu sa starozavjetnom tradicijom, ali u samom sebi sadrži vlastitu originalnost koje drevni Zakon dovodi do savršenstva, do ispunjenja.
Isus govori s autoritetom jer Njegova riječ se sama po sebi, nameće inteligenciji kojoj postaje svjetlost, nameće se srcu kojemu postaje toplina i u konačnici, nameće se životu općenito, kojemu postaje snaga i jakost.
To objašnjava veliku oduševljenost Evanđeljem i izvan kršćanstva. Prisjetimo se, na primjer, onoga što je, vezano s tim, napisao Gandhi: "Kad sam pročitao Evanđelja i stigao do Govora na gori počeo sam shvaćati dubinu kršćanskog nauka". Gandhi je poticao: "Duboku žeđ utažite na izvorima Govora na gori."
Govoriti s autoritetom znači koristiti riječi koje čine ono što znače. Isusova riječ je takva: ona čini ono što znači. U konačnici, to je "stvarateljska riječ". Štoviše, to je ona ista stvarateljska Božja riječ s početka stvaranja, koju nalazimo u prvom poglavlju Knjige Postanka.
Isusov autoritet i njegovo naučavanje nisu poput ljudske moći. Nekom subjektu ljudska moć daje se putem konsenzusa ili, u političkom smislu, glasom. Stoga, ljudska moć je, onome koji je dobiva, nešto izvanjsko: zapravo, može mu biti dana ili čak oduzeta.
Međutim, Isusova vlast i njegovo naučavanje su bit njegove Osobe jer proizlaze iz Njegove osobne karizme kao Očeva prvorođenca i kao Mesije. Stoga, Isusova djela i naučavanje „nisu rezultat dominirajuće sile nego su ponizno služenje u oslobađanju siromašnih, bolesnih i zarobljenih grijehom“ (B. Caballero - Riječ za svaki dan, str. 447 ).
U tom smislu, Isusovo poučavanje s autoritetom, predstavlja njegovo samootkrivenje kao Sina Božjeg i kao Mesije.
Stoga možemo zaključiti da je Isusovo poučavanje Božje poučavanje usmjereno ljudima: nije anđeo koji govori; nije prorok koji govori. Bog je taj koji govori izravno svijetu, u Kristu. Prihvaćanjem kršćanstva pozvani smo živjeti ovo iskustvo.
Konkretno, dakle, kakav mora biti naš stav prema Isusovom učenju koje nalazimo u Evanđeljima i u svim spisima Novog zavjeta?
Prije svega, Božju Riječ je potrebno slušati i prihvatiti.
Kod Isusovog krštenja na Jordanu Bog Otac je rekao: "Slušajte ga": ovdje se više misli na slušanje srcem nego na slušanje ušima. A nakon toga, potrebno je tu Riječ prihvatiti: naime, ona donosi rod samo ako padne na plodno tlo, odnosno ako pronađe „dobro i plemenito srce“ (usp. Lk 8,15).
Ipak, nije dovoljno samo slušanje i prihvaćanje Riječi, odnosno nije dovoljno samo meditirati, razmatrati Riječ, nije dovoljno razumjeti je i moliti se dopuštajući da nas vodi. Neophodno je da se slušanje i prihvaćanje Riječi prevede u poslušnost, tj. potrebno je činiti ono što ona traži, primjenjujući je na svaki trenutak našeg ovozemaljskog postojanja. Ukratko, Riječ koja se čuje i prihvaća mora postati život, kako uči sveti Jakov apostol: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji (usp. Jak 1,22).
Cilj cijelog ovog procesa je stjecanje Kristova mentaliteta, sukladno uputama koje nam daje apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima (Usp. 1 Kor 2,16).
Posjedujući Kristov mentalitet, možemo promišljati i gledati povijest, događaje i ljude samim Kristovim pogledom, što nam omogućuje razlučivanje znakova vremena i doživljavanje istinske slobode i istinske radosti, ulijeva nam novu snagu i samopouzdanje u životnim izazovima.
Predrage sestre, predraga braćo, započeli smo godinu posvećenu svetom Josipu: trebamo mu se povjeriti i moliti ga za pomoć u provođenju Evanđelja u praksi. Kao što znate, sveti je Josip bio Isusov zemaljski otac i tijekom svog života živio je samo po Riječi Božjoj, onoj objavljenoj starozavjetnim Ocima, a osobito po onoj utjelovljenoj u Isusu, postavši, tako, njezinim učenikom.
Na taj je način, živeći s Riječju koja je postala tijelom, svoju stolariju pretvorio u glasovitu "školu" Evanđelja. Zato možemo svetog Josipa - zajedno s Djevicom Marijom - smatrati zaštitnikom svih onih koji Božju Riječ žive i provode je u praksi.
Mons. Luigi Pezzuto u Skopaljskoj Gračanici, 31.10.2021.