Za našu meditaciju želim predložiti nekoliko kratkih razmišljanja prije svega o stotoj obljetnici župe – koju svečano proslavljate – i današnjim liturgijskim čitanjima.
Na prvom mjestu, pod ovom svetom Misom moja misao se vraća u 1911. godinu kada je nadbiskup Stadler kanonski osnovao ovu župu. Bio je to veliki dan za vaše očeve u vjeri. Danas ga se rado prisjećamo nadasve kao dana vjere ove zajednice. Bio je to dan velike radosti jer je kanonsko osnivanje župe bio znak i priznanje duhovne snage i pobožnosti Božjeg naroda u Skopaljskoj Gračanici.
Prošlo je stotinu godina. Možda prvi put ovdje dolazi Papinski Predstavnik. Radost mi je priopćiti vam da vam ovom prigodom nosim blagoslov Svetog Oca. Blagoslov je upućen vašem župniku vlč. Tadiji, ali i svećenicima, redovnicama i svima vama koji sudjelujete na ovoj Euharistijskoj liturgiji.
Sveti Otac je zaželio da vam prenesem njegovu duhovnu blizinu i njegovo ohrabrenje da vjerno slijedite hod vjere vaših otaca. Zato, istom vjerom vaših otaca, danas želimo zahvaliti Bogu za sve darove i za sve milosti kojima je Gospodar povijesti obdario ovu zajednicu tijekom njezinih stotinu godina života. Istovremeno vas pozivam da uputite pouzdanu molitvu za potrebe svih, posebice za obitelji ove župe, kako bi svi njezini članovi uvijek osjećali radost da mogu biti živi dio ove zajednice.
Druga misao prati me tijekom ovog Misnog slavlja. Stranica Evanđelja, koje smo čuli, prepuna je i bogata duhovnim poticajima. Ali, misleći na vašu skorašnju povijest, ima jedna Isusova riječ koja me pogađa na poseban način pa bih je želio predložiti za današnju meditaciju. Između ostalog, kako smo čuli, Isus kaže: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“. Što želi reći Isus nama danas s ovom izrekom, u našim konkretnim okolnostima? Po mome mišljenju, želi reći nekoliko jako važnih stvari.
Prvo. Želi nas podsjetiti da, kako bi bili dobri kršćani, tj. sljedbenici Isusa Krista, trebamo slijediti Ga uvijek, u radosnim i manje radosnim okolnostima života. To znači biti kršćani. Ne radi se samo o registriranom pripadanju jednoj vjeri po krštenju koje smo primili kao djeca. Ne može se ni reći da je pravi kršćanin onaj koji se ograničava na prihvaćanje Radosne vijesti samo na razini općih religioznih ideja. Istinski kršćanin je onaj koji postavlja u središte svoga života Učitelja i uzima Ga za primjer i uporište u svim svojim konkretnim situacijama u kojima je pozvan živjeti. Istinski kršćanin nije onaj koji samo „govori: Gospodine, Gospodine“, već onaj koji nastoji djelovati kao On, Učitelj. Istinski kršćanin je onaj koji slijedi Učiteljev put i trudi se uskladiti svoje životne izbore s Njegovim naučavanjem.
Drugo: Isus, središte naše vjere, nije samo prorok koji je govorio kao onaj koji ima vlast i koji je – barem u početku – svojim naučavanjem pobrao veliki uspjeh. Nije samo čudotvorac koji je učinio izvanredna čuda i zbog čega je veliko mnoštvo hrlilo njemu. Isus, Gospodin, Sin je Božji, poslan od nebeskog Oca da ispuni posebno poslanje koje ima svoj vrhunac na križu. Poslanik je Očev koji je došao „za nas ljude i za naše spasenje“, kako molimo u Vjerovanju. To znači da nas oslobodi od grijeha i zla koji su u nama i oko nas. On je ovu zadaću ispunio darujući samog sebe za nas, sve do smrti na križu, što je bila najteža kazna dosuđivana zločincima prije dvije tisuće godina.
Iz tog razloga križ je postao uzvišeni simbol naše vjere. I tako kad molimo, uvijek započinjemo i završavamo znakom križa. I u crkvama, u kućama, u javnim uredima, uvijek stavljamo križ kao znak naše vjere. Drugim riječima, činimo tako kako bi rekli da se naša vjera nadasve temelji na uvjerenju: smrću na križu Isus je polučio naše oslobođenje od grijeha i od zla.
Treće. Isusov križ sa sobom nosi također jedno drugo naučavanje koje se iz bližega tiče nas, posebice u trenucima kušnje. I upravo to Isus želi danas naglasiti: “ Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“. Sve se susrećemo s križevima na svojim putovima. Netko više, netko manje. Netko malo veći, a netko malo manji. Dakle, ove Isusove riječi nas podsjećaju da ćemo, zagrlivši svoje križeve, moći biti bliži Njemu na križu. Kako kaže sveti Pavao, moći ćemo “nadopuniti u svome tijelu ono što nedostaje mukama Kristovim“. Naravno, u nadi da će, s Njim koji uskrisuje, i za nas svanuti nova zora, svjetla i uskrsnuća.
Draga moja braćo i sestre, morali ste se susresti s mnogim križevima u prošlosti, posebice u vrijeme nedavnog rata kada su vaše kuće zapaljene i razorene, župna crkva i župna kuća opustošene i svi ste bili primorani napustiti svoju zemlju u iščekivanju boljih vremena.
I danas se morate suočiti s mnogim križevima različite naravi: poteškoća oko pronalaska zaposlenja, posljedice rata, neizvjesnosti izazvane gospodarskom krizom, ogorčenost zbog toga što se ne uzima dovoljno u obzir konstitutivna uloga hrvatskog katoličkog naroda.
Dakle, danas nas Isus još jednom poziva da uvijek činimo kao što je On činio. Poziva nas da uzmemo križ. Ili još bolje, da uzmemo križeve svakog dana bez traženja lakših rješenja prema kriterijima ovoga svijeta. To znači, poziva nas da prihvatimo križeve u duhu vjere prikazujući njemu svoje križeve. To ipak ne znači pasivno pomirenje pred poteškoćama. Naprotiv, iskustvo vjere naših otaca potvrđuje da će od Isusova križa doći svjetlo i snaga za oživljavanje i povećavanje naše zauzetosti, za sadašnjost i budućnost katoličke vjere na ovim prostorima i za cjelokupan razvoj Zemlje. Drugim riječima, pred velikim poteškoćama s kojima se susrećemo, moramo izbjeći dvije opasnosti. S jedne strane, postoji ona da se prepustimo odnosno da bježimo pred poteškoćama tražeći negdje drugdje rješenja za svoje probleme. S druge strane, trebamo pobijediti napast da peremo ruke poput Pilata i da ne činimo ništa čekajući da drugi riješe naše probleme. Zato, pred sadašnjim poteškoćama trebamo se svi osjećati uključeni s osjećajem društvene i kršćanske odgovornosti, sa spremnošću na žrtvu i na aktivno sudjelovanje.
Štoviše, ima još nešto. Ove Učiteljeve riječi pozivaju nas i na opraštanje kao što je On učinio na križu. Sigurno, nije jednostavno. Ali to je Božja logika koja je logika vjere i ljubavi, milosrđa i oprosta. Ove riječi nas pozivaju na opraštanje: uvijek, usprkos svemu. I samo tom logikom možemo i želimo graditi bolje društvo. Društvo koje se temelji na čvrstim načelima: pomirenja, susreta, bratstva i mira.
Draga moja braćo i sestre, Mariji, nebeskoj Zaštitnici ove župe, Isusovoj Majci i našoj Majci, povjeravamo danas s pouzdanjem svoje križeve, ali i svoje nakane i svoje nade. Po njoj, Odvjetnici i Posrednici milosti, uzdižemo svoju molitvu Svemogućemu Gospodinu koji vodi povijest i naše korake. Neka On, Otac milosrđa i Kralj mira, blagoslovi naše želje i prati i ovdje, danas i uvijek, vašu kršćansku zauzetost, u izgradnji boljeg društva. Amen!