HODOČAŠĆE GOSPI OD UTOČIŠTA U ALJMAŠ
(ušće Drave u Dunav) Kalvarija - križni put, sv. Misa, posveta Gospi i obilazak Vukovara.
Mjesto sjećanja i emocija – Vukovarska bolnica 1991, Spomen dom i Ovčara, Memorijalno groblje,Trpinjska cesta, Franjevački samostan, dvorac grofova Eltz, barokna jezgra grada, Dunav…
11.5.2013. (subota)
POLAZAK U 5 SATI ISPRED ŽUPNOG UREDA (Skopaljska Gračanica)
Povratak istog dana oko ponoći
Cijena 30 Km
Prijava na tel. 063 117 202
Organizator p. Mato Anić
Uz molitvu, pjesmu, druženje i razgledavanje
Vukovar se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije.
Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovo-naseljem u nizini je lijeve obale Vuke. Vukovar ima granični položaj na Dunavu prema Vojvodini u Republici Srbiji.
Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno. Vukovarska luka važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet. U novije vrijeme Vukovar je imao razvijenu cestovnu mrežu asfaltiranih prometnica. Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, uključeno je ovo područje u zračni promet.
Vukovar...za neka nova sjećanja
Ako ste se, zasićeni svojom svakodnevnicom, zaželjeli barem na kratko promijeniti sredinu, upoznati nove predjele i ljude i u škrinjicu svojih sjećanja pohraniti nove doživljaje – ne razmišljajte previše, Vukovar je pravi izbor za Vas.
Taj čudesan grad, smješten u najistočnijoj hrvatskoj županiji, Vukovarsko – srijemskoj, grad na dvije rijeke, Vuki i Dunavu, u zagrljaju Slavonije i Srijema, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim. Prošetajte njegovim ulicama i uvjerit ćete se kako je to grad bogate kulturne baštine, povjesnog naslijeđa i tradicije. Dvorac Eltz, u kojem je, inače, smješten Gradski muzej Vukovar, trenutno je u fazi obnove pa privremeno djeluje u Ružičkinoj kući, a pojedini postavi se mogu vidjeti u obnovljenoj zgradi Oranžerije. Također, u fazi obnove i izgradnje je i nadaleko poznat arheološki lokalitet Vučedol koji će nakon dovršetka svakako biti nezaobilazno mjesto prilikom posjeta Vukovaru. Na Vučedolu se gradi arheološko – turistički park, čiji dovršetak se planira krajem sljedeće, 2011. godine i on će ponuditi puno različitih i interesantnih sadržaja.
Jeste li znali da je franjevačka crkva Sv. Filipa i Jakova treća po dužini u Hrvatskoj? Svakao je treba obići, vidjeti, čuti priče o bogatoj samostalnoj knjižnici i zaštitniku Vukovara, sv. Boni, a potom prošetati pored Bećarskog križa kroz barokni centar do ušća Vuke u Dunav. Upravo na tom mjestu stoji bijeli križ za sve žrtve pale za slobodnu Hrvatsku. Stoji kao uspomena ali i kao opomena. Memorijalni Vukovar je cijelina koja se obilazi u kontinuitetu, u jednom dahu – Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Spomen dom i masovna grobnica Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata te Memorijalni centar Domovinskog rata smješten u vukovarskoj vojarni 204. brigade, a objedinjena je pod nazivom Vukovarski nokturno. Priča je to o ljubavi i hrabrosti, o snazi i bolu, o ljudskom dostojanstvu i pobjedi života. Silne emocije koje vas obuzmu nakon toga, može stišati samo pogled na Dunav, koji je uvijek tu i koji je bio i ostao naša poveznica s Europom i svijetom, ali i naša nada i utjeha.
Vukovar je još uvijek grad kontrasta, ali sigurnim koracima ide naprijed. Ima i svoj Vukovar – film festival koji je poseban po mjestu prikazivanja filmova – šlep na Dunavu. Svake godine prvog vikenda u listopadu, održava se Vukovarski etno sajam koji svakako treba upisati u kalendar.
Ima Vukovar još puno toga, ali to ćete morati sami istražiti i otkiti.
Stoga posjetite nas i doživite Vukovar - za neka nova sjećanja.
Dan grada Vukovara
DAN GRADA VUKOVARA JE DAN KADA JE VUKOVAR DOBIO STATUS SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA, A SLAVI SE 3. SVIBNJA. (Čl. 5. Statuta Grada Vukovara)
Donoseći Statut Grada Vukovara gradski čelnici odlučili su da se 3. svibnja slavi kao Dan Grada Vukovara, jer je u crkvenom kalendaru toga dana blagdan svetih Filipa i Jakova. Stolna crkva u Vukovaru upravo nosi imena ova dva sveca koji su zapravo zaštitnici grada od 1723. godine, kada je započela izgradnja crkve sv. Filipa i Jakova.
Povijest grada Vukovara
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U upotrebi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.
Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoevropskog porijekla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, sahranjivanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi medu ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu ( limes ) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Propast rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međuriječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, sto potvrđuju i arheološki podaci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je srediste cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobija stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u upotrebi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, medu prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nad-biskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške porodice. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupatila, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687. a Ilok 1688. godine.
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. 1 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje višenacionalno. Hrvatske zemlje su sada u sastavu habzburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara.
Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Velike posjede u Slavoniji dobijaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.
Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen Je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobija električnu energiju od 1909. godine.
Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: preko 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, itd.
Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije.
Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine preko 17000 stanovnika.
U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. šegrtska škola osnovana je 1886. a gimnazija 1891. godine.
U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku »Der Syrmier Bote«. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se "Sriemski Hrvat« i »Sriemske novine«, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.
Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić i Antun Gustav Matoš.
U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaraoci. Od starijih su poznati J. F. Mucke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i drugi.
Vukovar ima svog nobelovca Lavoslava Ruzičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do prvog svjetskog rata djelovalo je 30-tak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim velikosrpskim pritiskom. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje namjerno je cijepano. Intervencijama jugoslavenske državne vlasti se mijenjala sastav stanovništva. Površine dobijene agrarnom reformom dijele se solunskim doborovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Čak se i zapošljavanje u tvornicama vješto koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi.
Pored svih pritisaka velikosrpske politike toga doba u Vukovaru je sačuvana snažna hrvatska nacionalna svijest i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.
Na žalost, slijede tragični događaji drugog svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani ranije sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata i iseljavanjem Nijemaca pred kraj i poslije rata.
Poslije 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi cijeli Srijem je odvojen od hrvatskih zemalja. Vukovarsko-iločki kraj, ostao je u sastavu Hrvatske u administrativnom pogledu činio je općinu Vukovar.
U skladu sa socijalističkim sustavom izvršena je nacionalizacija većine dobara i pretvorena u državno ili kasnije u tzv. društveno vlasništvo. U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Na žalost industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji a samo 12% u poljoprivredi, u tzv. društvenom sektoru.
Vlast se u socijalističkoj Jugoslavenskoj državi krila iza komunističke ideje i parole »bratstva i jedinstva«. Ustvari to je bila unitaristička i velikosrpska vladavina. Na svim važnijim položajima u gospodarstvu, politici i upravi bili su uglavnom Srbi. Isticanje hrvatske ideje ili odlazak u crkvu donosili su progone. Hrvatski dom u Vukovaru djelomice je srušen i pretvoren u dom kulture, da mu se zametne trag. U hrvatskom gradu Vukovaru Hrvati su zapravo bili stanovnici drugog reda.
Vukovarski dani rata
Tijekom 1990. godine u republikama bivše Jugoslavije održani su višestranački parlamentarni izbori. Prvi puta u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj osnovan je višestranački sabor novoosnovanih građanskih stranaka. Slično se dogodilo i u drugim republikama osim u Srbiji gdje je na vlasti ostala komunistička partija mijenjajući svoj naziv u socijalistička.
Na temelju razrađenog programa o Velikoj Srbiji koji svoje korijene vuče iz devetnaestog stoljeća počinje propaganda o ugroženosti srpskog naroda i potrebi da svi Srbi žive u istoj državi. Srpsko pučanstvo, koje u ukupnom broju stanovnika Hrvatske čini 11 do 12%, uporno je plašeno pričama o ugroženosti Srba. U isto vrijeme Jugoslavenska narodna armija pretvara se u srpsku vojsku i u dogovoru sa srpskim vlastima naoružava ekstremistički raspoložen dio Srba u Hrvatskoj.
Novoosnovani višestranački hrvatski parlament donosio je odluke o ukidanju komunističkih zakona, istovremeno garantirajući svim stanovnicima Hrvatske ista građanska i nacionalna prava u smislu najboljih primjera demokratske prakse.
Ekstremistički dio Srba u Hrvatskoj otvoreno potpomognut iz Srbije naoružava se već od ljeta 1990. godine. Prve barikade postavljene su oko grada Knina. Četnici, kao nosioci velikosrpske ideje zlostavljaju Hrvate i miroljubivi dio Srba koji im se ne želi priključiti. Vlasti Republike Hrvatske nastoje smiriti situaciju, ali dogovori na jugoslavenskoj razini nisu donijeli rezultate, jer srpska strana nije odustajala od osvajačkih planova.
Vukovarski prostor proživljavao je također sve ove dramatične događaje neprijateljske propagande i organiziranje i naoružavanje lokalnog srpskog stanovništva. Zajedno s oružjem u sela s većinskim srpskim stanovništvom dolaze i četnici iz Srbije. Borovo Selo u neposrednoj blizini Vukovara postalo je najjača četnička utvrda. Ovdje su početkom svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena prvo dvojica, a zatim još dvanaestorica policajca i brojni su ranjeni. Ubijeni su masakrirani u skladu s najgorom četničkom tradicijom.
Bio je to početak oružanog oblika osvajačkog rata Srbije na Hrvatsku a na području Vukovara i ovog istočnohrvatskog prostora. Neprijateljska strategija se sastojala u vojnom zauzimanju nebranjenih sela, masakriranju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, uz istovremeno dovlačenje moćne ratne tehnike, te mobiliziranje četnika i vojske iz Srbije.
U kolovozu 1991. godine osvojena je Baranja i okupirana su gotovo sva sela vukovarske općine. Istovremeno Vukovar je tučen dalekometnom artiljerijom. Uslijedili su zračni napadi i pokušaji pješačkih prodora. Među prvim objektima u Vukovaru stradali su bolnica, Radnički dom, katolička crkva, vodotoranj. U to vrijeme u vukovarskoj bolnici nalazilo se već 300 ranjenika. Na taj način Vukovar se našao gotovo u potpunom srpskom okruženju, neprijatelj ga je namjeravao osvojiti i krenuti u daljnja osvajanja.
Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se preko 600 tenkova i oklopnih transportera, vise tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Veliki je broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva je neprijatelj imao u izobilju, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti.
S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno naoružanje: poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, nešto jednostavnog protuoklopnog oružja. Snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.
Kod takvog odnosa snaga Srbija je po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo puna tri mjeseca odupirao se golemoj vojnoj sili.
Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.
Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar.
Podaci vojno statističkog karaktera dobrim dijelom objašnjavaju doprinos Vukovara u obrani Hrvatske, te ujedno ilustriraju zašto je Vukovar bio u središtu interesa svjetskih medija i proučava se kao vojno teoretski fenomen.
Naime, u obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Oko 60% bili su stanovnici Vukovara, a ostalo su bili domoljubi iz ostalih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Trećina branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S već navedenim skromnim naoružanjem ostvareni su fascinantni borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 5 do 7 tisuća, a 20 do 30 tisuća je ranjeno.
Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države, a uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor.
Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.
Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara za uvijek nestalo.
Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Vukovar danas stoji razrušen, razaranje je imalo katastrofalne razmjere. Stambeni objekti i infrastruktura razrušeni, oprema je opljačkana. Uništene su crkve i škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, zgrade općine, gimnazije, crkve i samostan. Treba naglasiti da su svi spomenici kulture bili vidljivo označeni po međunarodnim normama. Uništena je i priroda. Porušeno je drveće sasječene su vukovarske aleje i parkovi.
Uništeno je sve po čemu je Vukovar bio prepoznatljiv, danas ovaj grad stoji kao slika bezumlja.
Međunarodne snage preuzele su nadzor nad okupiranim hrvatskim područjem. Međutim nastavljeno je protjerivanje nesrpskog pučanstva s vukovarskog područja i etničko čišćenje. Protjerano je tako pučanstvo grada Iloka i uništavana su bogata hrvatska sela.
Vucedol
Asfaltna cesta od Vukovara prema Iloku, koja nizvodno prati tok Dunava a na izlasku iz grada ubrzo se dolazi do odvojka za Vucedol. S lijeve i desne strane puta talasaju se plantaže vinograda koje izgledaju poput zelenog mora. Ubrzo se spuštamo do Dunava na Vucedol.
Vucedol je arheološko nalazište svijetskog znacenja, jer je po njemu cijela jedna kultura u svijetu dobila naziv „ Vucedolska kultura „. 1938. Godine izvršeno je veliko i sistemacko arheološko istraživanje. Iskopavanje se provodilo na lokalitetu vucedolskih „ Gradec ” , praporni brežuljak trokutastog oblika visok oko 35 metara. Zbog svog geostrateškog položaja Vucedol je bio mjesto stalnog naseljavanja ( blizina tekuce vode, plodnih polja i položaj prikladan za obradu ).
Istraživanja su pokazala da je ovaj lokalitet bio naseljen sa više kultura.
Starcevacka kultura – najznacajnije za ovu kulturu su nalazi keramickih posuda. Razlikuju se posude; prostija keramika i finija keramika, koja je ukrašena slikanjem: crno – bijeli ukrasi na crvenoj osnovni.
Bedenska kultura – poznata je po keramici koja se odlikuje raznovršcu oblika i ornamenata na posudama ( vretenaste amfere, vrcevi, trbušne zdjele, lonci … ). Na posudama su urezani razliciti geometrijski oblici. Stanovnici bedenske kulture vjerovali su u zagrobni život i imali odredjene oblike religije.
Vucedolska kultura – Novi stanovnici Vucedola došli su iznenada pa su se starosjedioci morali povuci i ostaviti svu svoju imovinu. Prihvacena teza govori da se radi o stanovništvu autohtonog prodrijetla koje je nastalo spajanjem više kultura. Najvrijednije i najzanimljivije u Vucedolskoj kulturi je prekrasna keramika. Posude su izrazivane za obicnu upotrebu i za posebne prilike. Vucedolska keramika izaziva pažnju savršenim skladom oblika i smještaja ukrasa. Najpoznatija keramicka posuda je Vucedolska golubica, kultna posuda u obliku ptice. Pronadjena je 1938. godine na lokalitetu Gradca. Vucedolska golubica postala je najprepoznatljiviji simbol grada Vukovara. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Posuda, Vucedolska golubica tamne je boje, ukrašena bijelim inkrustacijom ( mašnice, ogrlica, niz valovitih i cik cak crta na krilima ), u urezanom ukrasu i ornamentu nastalom žigosanim ubadanjem. Arheolozi smatraju da je prozvana golubica ustvari jarebica.
Vukovarci je smatraju simbolom mira, te kuda kod da podju kao poklon nose Vucedolsku golubicu, kojoj se ne zna ni broj izra?enih kopija. U novije vreme prona?en je još jedan vrlo znacajan pronalazak, a to je Vucedolska cizmica.
Iz navedenih podataka uocava se naseljenost na Vucedolu od davnina.
Mještani grada Vukovara, Vu?edol su pretvorili u atraktivno izletište. Gradili su vikendice, gdje su provodili slobodno vrijeme u prostranom zelenilu, a svoj mir pronalazili pored Dunava.
Prije Domovinskog rata na Vu?edolu uz Dunav nalazio se restoran u koji su rado dolazili Vukovarci i mnogi drugi turisti. Osim izlazaka mladih, Vu?edolski restoran bio je poznat i po mnogobrojnim svadbama. Za ljetnih dana Dunav i prirodne ljepote oko njega privla?ile su mještane i mnoge turiste. Ljudi su se na razne na?ine odmarali i zabavljali, kupali se na poznatom Orlovom otoku, nedaleko od Vu?edola, pecali ribe i od njih spremali poznate specijalitete kao: fiš paprikaš ili riba na žaru.
Mladi su uglavnom kampovali, mogima je ovo podrucje služilo za godišnji odmor.
S obzirom da je Domovinski rat ostavio i na izletište Vucedol, ljudi nisu posustali. I dalje odlaze na neka nezaboravna mjesta Vu?edola, priroda i okolina nisu se promjenili. Mnogi koji žele prona?i svoj mir odlaze na Vu?edol gdje se opuštaju i uživaju u ?arima Dunava.
Opet ce Vukovarci izgraditi objekte koje ce posjecivati i opuštati se u njima, jer Vu?edol je mjesto koje ce uvijek netko posjecivati.