Neka Uskrsli unese svjetla u sumornu javnost

Uskrsnu poruku kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog prenosimo u cijelosti:

„Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću“ (Rim 6,5)

Papa Franjo za korizmenu poruku u 2019. citira Predslovlje korizmeno uvodeći u proživljavanje ovog vremena „da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom“.

Škola Križa

I ove smo godine išli u „školu Križa“ razmatrajući Križni put gdje smo proživljavali i usvajali otajstvo Kristove muke. Prevažno je iščitati u toj pobožnosti očitovanu Božju ljubav kojom je Bog darujući svojega Sina, pokazao koliko mu je stalo do čovjeka. „Zakon o ljubavi jest zakon srca; on uređuje čuvstva, mijenja sklonosti, ulijeva ulje mira i krotkosti u rane ogorčene i uvrijeđene volje“ (J. Stadler, poslanica u korizmi 1916). Također smo mogli u tom otajstvu Kristove muke otkriti strahotu grijeha. Današnjem je čovjeku otupjela savjest i osjećaj za grijeh u njemu je izgubljen. Križni put nas uči otkriti strahotu grijeha. U ovoj agresivnoj klimi sebičnosti i oholosti, hodeći za Kristom na Križnom putu, učimo se poniznosti i velikodušnosti koje su tako potrebne za međusobnu suradnju i suživot. U ovom sumornom ozračju mržnje i isključivosti, na Križnom putu učimo praštanju. Prvo sami molimo oprost naših grijeha kroz skrušenu ispovijed, ali i mi poput Isusa molimo za sve one koji su nam nanijeli rane, kao i za one koje smo mi ranili. Tako nam Kristov križ postaje, ne samo simbolom kršćanstva, nego i sadržajem našeg življenja, nastojeći svaki dan polagati ispit „noseći svoj križ za Isusom“.

Piše: Anto Orlovac

Obraćenje treba svima

Isusova prispodoba koju smo danas čuli obično nosi naslov: Izgubljeni sin (Biblija Stvarnosti) ili Izgubljeni i nađeni sin (Jeruzalemska Biblija i Šarićev prijevod). Tako smo je naučili zvati prispodobom o izgubljenom sinu.

Bog voli slobodna čovjeka. Takvim ga je stvorio. Čovjek ne smije biti ničiji rob, pa ni svoj vlastiti. Samo Bogu smije služiti i s njime se družiti. A baš je Bog jamac njegove slobode i dostojanstva. Izraelce, izabrani narod, izveo je iz egipatskog sužanjstva i skinuo s njih «sramotu egipatsku» (1. čit.), Krist nas je oslobodio od grijeha i poziva nas po apostolu da se pomirimo s Bogom (2. čit.), a u evanđelju nas Isus prelijepom prispodobom potiče da shvatimo kako život izvan kuće i ljubavi Očeve znači padanje u nutarnje ropstvo bilo grijeha, bilo umišljene pravednosti. Mlađi sin koji je oca duboko uvrijedio, lakše to spoznaje i priznaje nego stariji koji tvrdoglavo misli kako on sve može svojom pravednošću kojoj je on sam mjera. Takav se teže obraća. Korizmeno bogoslužje nas uvijek iznova poziva na obraćenje i odbacivanje ropstva grijehu i zlim navikama. Uskoro će Uskrs. Pripravimo se na njega dobrom sv. ispovijeđu, a na ovo sveto misno slavlje iskrenim pokajanjem.

Draga braćo i sestre,

svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Ovo otajstvo spasenja, koje već djeluje u nama tijekom zemaljskog života, dinamičan je proces u koji su uključeni također povijest i sve stvoreno.

Sveti Pavao ide tako daleko da tvrdi: »stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19). U vezi s tim želim ponuditi nekoliko razmišljanja da nas prate na našem putu obraćenja u predstojećoj korizmi.