„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet... A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,9.12)
Jubilarna godina Božanskog milosrđa posebnim nas je duhovnim sadržajem obogatila te smo ponijeli brojne milosne darove u duši za život. Mnogi su iskusili ljepotu oproštenja u ispovijedi. Mnogi su, i sami zahvaćeni Božjim praštanjem, oprostili jedni drugima i izgrađivali mir i pomirenje. Brojni su našli duševni mir kroz djela milosrđa i hodočašća. Istina, nisu svi bili zahvaćeni milostima Jubilarne godine, ali veliki dio vjernika otvorio je vrata srca za susret s Gospodinom. U takvom raspoloženju, zahvaćeni milosrđem Božjim, ušli smo u posebno drago vrijeme došašća, kako bismo se osobno, obiteljski i kroz župsku zajednicu pripremili za slavlje i doživljaj Bo žića. Ponovno smo imali prigodu doživjeti predivne osjećaje u misama zornicama, osobnim ispovijedima, zajedničkim i osobnim molitvama Gospine krunice te osobito u djelima ljubavi.
Nerođena djeca živa pod krilom majki, najnevinija su živa bića koja treba čuvati svim snagama i mogućnostima. Gospodin Bog je začetnik i otac svakog života koji surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Sin Božji, jedno s njime u svemu, utjelovio se, uzeo je ljudsko tijelo i rodio od Blažene Djevice Marije. To je otajstvo koje slavimo u blagdanu Božića. I on, Isus, je živio u majčinoj utrobi. Ta nam činjenica osvjetljava shvaćanje da svako začeto dijete ima puno ljudsko dostojanstvo od trenutka začeća i da ga treba braniti kao najvrednije dobro. Mi u došašću čekamo Isusovo rođenje. On je, na neki način, u ovom vremenu nerođeno dijete koje radosno čekamo, pripremajući mu svoja srca kao dom u kojem će prebivati. Njegov je Otac naš stvoritelj, a prihvatio je biti i Otac svih ljudi. Svi su ljudi, pa i oni još nerođeni, Božja djeca. Dobro je zato i u ovom kontekstu otvoriti oči i obratiti pažnju na izvana nevidljivi život koji majke čuvaju za vrijeme trudnoće. U tim životima malene djece skriva se, otkriva i objavljuje tajna života, čudo stvaranja i dar Božje ljubavi prema ljudima. 
Prva nedjelja došašća donosi poruku pokore, molitve i dobrih djela. Druga nedjelja zove se Ditići, Djetići. Tada su u prvome planu djeca koju treba otkupljivati darovima s popratnom poukom o posluhu i dobroti u životu. Kod nas je Treća nedjelja došašća značajna, jer je ona proglašena Nedjeljom Caritasa, što se uklapa u adventsku i božićnu darežljivost onima kojima smo kao braća i sestre dužni pomoći. To je naša kršćanska socijalna osjetljivost. Inače Treća nedjelja nosi naslov Materice, što znači da posebnu pozornost moramo posvetiti majkama i ženama. Na ovu nedjelju imamo materinsko načelo, a ono je ljubav. Ideja Caritasa tako se izvrsno poklapa s materinstvom. Četvrta nedjelja došašća posvećena je očevima naših obitelji i zove se u narodnoj tradiciji Očići. Na Badnji dan sjećamo se prvoga roditeljskog para Adama i Eve, a odmah sutradan na Božić dominiraju našom sviješću novi Adam i nova Eva, tj. Gospa Majka i Isus Adam! Svake nedjelje došašća, na adventskom vijencu pali se po jedna svijeća više. Četiri svijeće simboliziraju godišnja doba: zimu, proljeće, ljeto i jesen, zatim razdoblja Božjih zahvata u povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Njihov plameni kliktaj najava je božićne radosti i sreće. 
Na blagdan svetog Nikole 06. 12. 2016. u župi Srca Marijina u Skopaljskoj Gračaniciu jutarnjim satima nakon završetka Svete mise zornice sveti Nikola obradovao je najmlađe župljane koji redovito svako jutro dolaze na Svete mise zornice. Iako ove godine dolazak svetog Nikola nije bio najavljen, veliki je broj mališana bio prisutan na Svetoj misi. Sveti Nikola ostao je iznenađen da veliki broj djece koji redovito dolazi na Svete mise zornice svako jutro.
Mesija nam je jako blizu, i u ovim danima došašća pripravljamo se kako bismo ga primili na nov način kada dođe Božić. Isus nam posebno preporučuje u ovim danima: “Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se…” Svakoga dana susrećemo se s prijateljima, suradnicima, rođacima, izgubljenima upravo u onome što je najvažnije u njihovu životu. Osjećaju se nesposobnima ići prema Gospodinu i kao paralizirani posrću životnim putovima, jer su izgubili nadu. Na nama je da ih vodimo do skromne špilje u Betlehemu, tamo gdje će svatko pronaći smisao vlastitoga života. No, za to trebamo sami poznavati put: moramo posjedovati unutarnji život, osoban odnos s Isusom; mi prvi moramo poboljšati ono što i naši prijatelji trebaju popraviti i moramo gajiti čvrstu nadu u nadnaravna sredstva.