Čini mi se da, ponekad, zamagljujemo Božju pomoć i odgovor na molitve upućene njemu u nevolji. Ma koliko molili, nismo uvijek uslišani. Još nam je teže odgovoriti na neka pitanja, na neke probleme kao što je: zlo, bolest i smrt. Kako patniku objasniti da ga Bog ima u planu i kad je slab, bolestan i nemoćan? Kakvu ulogu ima bolesnik?
Čitao sam negdje kako je Majka Terezija rekla nekoj patnici u dalekoj Indiji: “Tvoja bol su Božji poljupci“. Ona joj je odgovorila: „Recite mu, sestro, da me više ne ljubi!“
Kako objasniti patniku da Krist pati u njemu, da i on ima lice čovjeka, da svojom bolešću u drugima pobuđuje samilost, ljubav, sućut i tako im pomaže graditi nebo? Tako naša i njegova molitva može pomoći u nošenju zajedničkog križa.
Tajna zla u svijetu i čovjeku je vječno pitanje na koje mnogi nisu kadri dati odgovor. Ljudi slabe vjere se pitaju: kako je moguće da Bog pripušta zlo, a milosrdan je? Neki misle da je sotona od Boga jači jer je više zla nego dobra na svijetu, zla za kojeg se ne moraš truditi, učiti, dok za dobro čitav život moraš biti na oprezu.
Netko će reći da je izgubljen pojam grijeha, da smo mi krivci za zlo koje nas je snašlo bar dijelom, dijelom okolina. Pojam grijeha je izgubio na važnosti. Najveći je grijeh, kako kaže Majka Terezija, da ništa nije grijeh.
Ove klimatske promjene, bolesti, zatrovanost namirnica i ostali čovjekovi grijesi protiv prirode nam se osvećuju.
Prisjetim se onog mudrog čovjeka koji reče: “Skočimo namjerno u vodu, a onda se čudimo što smo mokri.“
Konačna smrt je za neke kraj, za neke novi početak, teška jednima i drugima. Kratko se živi da bi se tako tjeskobno živjelo od danas do sutra. Neki žive kao da će sutra umrijeti, oprezni, Bogu posvećeni, a neki misle i uživaju dobra ovoga svijeta, kao da je smrt nešto što se samo drugima događa. Vjernik posvećuje dan i sve trenutke Bogu. Što god radio moli.
Ne isplati se moliti, misle neki, Bog nas je ionako zaboravio. U molitvi vjernika koju „upotrebljavamo“ svakodnevno ima toliko nejasnoća da se i površnom slušatelju čini da nas Bog ne čuje, spašava, brani i nagrađuje vječnošću. Što je s onom svetopisamskom, proročkom: „U nevolji svojoj zazvah Gospodina i usliša moj glas.“
Sve je to nekima put posvećenja, dozrijevanja. Treba znati moliti, a ne samo tražiti načina kako nam Bog može pomoći. Molimo za ozdravljenje bolesnika, a trebali bismo moliti i za liječnike kojima je Bog dao zadaću liječiti. Molimo za plodove zemlje, a trebali bismo moliti i za ratare koji obrađuju zemlju. Molimo za mir u svijetu, a trebali bismo moliti i da nestane nemir koji nosimo u sebi.
Koja je naša uloga u svemu tome? Mi bismo gotove plodove kao da je nebo „servis“. Ja tebi molitvu, ti meni zdravlje. Prema molitvama vjernika koje je izdala Kršćanska sadašnjost, a sastavili površno izabrani sastavljači, Bog je nemoćan u mnogim stvarima i događajima. Molitve su tako sročene da se čini, gledajući sve ovo zlo u svijetu, da je Bog nemoćan ili nezainteresiran. Pozorno poslušajte molitvu vjerenika na nedjeljnoj svetoj Misi. Molimo ga za sve: mir, bolesne, siromašne, izbjeglice, gladne, progonjene, nestale. Je li to sve prestalo ili nam se čini da je svaki dan gore?
Istina. Isus je rekao: Tražite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!
Koliko se to obistinilo nakon svih naših zavjeta i molitava u Godini milosrđa? Najčešći zazivi su: Daj da te upoznamo, da rat, mržnja, glad, bolest, nepravda… nestane, da mir zavlada. Jeste li primijetili da ga molimo skrušeno i ponizno riječima: udijeli, providi, ne dopusti, utvrdi, umnoži, zaustavi, uspostavi, otkloni, otvori, izmijeni, dovedi, privuci, dokini.
Gdje smo mi u svemu tome? Ljutimo se na Boga: mi smo te molili, a ti ne haješ jer se sve te grozote i stvari ponovno događaju. Trebali bismo samo sebe uplesti u molitvu ovako ili drugačije: Pomozi nam da gradimo mir, radost, blagostanje. Mi s Tobom, o Bože, gradimo bolji svijet. Ti preko nas djeluješ.