Banjolučki svećenik vlč. Boris Jorgić bio je, 27. kolovoza 2016. svjedok životne ispovijesti jedne osobe koja je uspjela pobjeći iz Sjeverne Koreje. Svi sudionici ovog svjedočenja zamoljeni su da, iz sigurnosnih razloga, ne govore o imenu osobe i nazivu mjesta gdje je izrečeno. Budući da se u tekstu spominje i kanonizacija blažene Majke Terezije, ovaj tekst objavljujemo na dan njezinog proglašenje svetom:
Dolina suza
Svjedočanstvo o bijegu iz Sjeverne Koreje
Nisam htio pisati za sebe dugo, pa je mnogo mašte otišlo uzalud. Ovaj puta sam odlučio napisati nešto što nije produkt mašte. Nešto što nije moje. Što je posuđeno. Prepričat ću jedno svjedočanstvo. Zamislite da ste na brežuljku u pet stotina godina staroj Villi, pretvorenoj u hotel. Točnije u njenom vrtu s čašom crnog vina, Castelli Romani – odlično je probajte!, i na govornicu izlazi gospodin …, inače koji je sve to organizirao i govori:
„Upozorili smo Vas na početku svega ovoga, da ne uzimate slike sudionika, gostiju, niti da zabilježite o tome što se govori, kako bi potpuno mogli slobodno govoriti o svemu i kako se ne bi brinuli o tome što govorimo i hoće li kome to naškoditi. Puno ih je koji su htjeli biti ovdje radi toga, ali zato smo napravili zatvoreni skup, unajmili ovo mjesto i podigli osiguranje, kako bi se sve događalo u tom duhu. Odlučili smo se ove godine dodijeliti nagradu za najistaknutijeg našeg člana. Po kriteriju da je učinio najviše dobra u svojoj moći i na poziciji koju obavlja. Zanimljivo je da je on nominiran baš od strane osobe kojoj je najviše pomogao. Večeras će nam ta osoba ispričati svoju priču i o čemu se točnije radi. Stoga, ponavljam, radi sigurnosti te osobe, nemojte je slikati niti bilježiti njeno pravo ime. On se zove T. i dolazi iz Sjeverne Koreje. T., molim te izađi na pozornicu.“
T. je mršav i sitan, ali otmjeno odjeven Koreanac. Izgleda mnogo mlađe nego što je. Izlazi na pozornicu i preuzima mikrofon. Uvjeravam Vas, dragi čitatelji, sve što slijedi NIJE PRODUKT MOJE MAŠTE! Zbilo je se i zbiva se mnogim ljudima. Pokušat ću što dosljednije iz sjećanja prenijete T.-ove riječi (slova su slučajni odabir). T. započinje:
„Hvala Vam Gospodine …
Dobro večer dame i gospodo,
Dobro večer dragi gospodine L.
Od srca Vam svima zahvaljujem što sam dobio priliku da s Vama podijelim svoje svjedočanstvo. Ovdje se nalazim radi gospodina L. i njemu dugujem najviše zahvalu što uopće imam mogućnost stajati ovdje pred Vama i čast mi je da mu mogu uručiti večerašnju nagradu.
Zovem se T. i rođen sam u …, selu u blizini Pyongyanga u Sjevernoj Koreji. Ne bih Vam htio biti naporan i nadam se da razumijete „moj engleski“ i da sam dovoljno jasan. Nakon odobravanja nekolicine nastavlja:
Prije nego što uopće krenem o sebi, želio bih Vam kratko reći o zemlji iz koje dolazim. Sjeverna Koreja je nekada bila zajedno s Južnom. U prošlom stoljeću 50-ih godina bio je krvav rat, koji je ubio nekoliko milijuna ljudi. Naravno, ja se toga ne sjećam i puno mi toga nije bilo jasno dok sam živio u Sjevernoj Koreji. Uvijek sam se pitao zašto bi mi ratovali jedni s drugima. Nikada nisam dobio odgovor, osim da su oni drugi loši. U Koreji je kršćanstvo došlo prije 150 godina s irskim misionarom … koji je malo pomalo obraćao ljude. Uskoro su počeli i prvi progoni, te su oni pojačani dolaskom Japanaca i njihovom okupacijom. Imali smo prve mučenike. Nakon Drugog Svjetskog Rata bili smo napokon slobodni, no ubrzo je uslijedio Korejski rat. Odnio je mnogo života i podijelio poluotok na dvoje. Danas u Sjevernoj Koreji živi oko 24 milijuna ljudi, koji uopće ne znaju što znači biti slobodan. Vjerujte mi, oni misle da su u najboljoj državi na svijetu i da za njih nema boljega. Kako biste to razumjeli dat ću Vam jedan mali primjer: Jednom prilikom kad sam bio mlađi, netko je izvadio Bibliju i pročitao nam dio o bogatašu i Lazaru. Nitko od nas nije znao što znači „biti bogataš“ i svi smo pitali što je to „bogat“. Onda nam je osoba rekla: „To vam je kao da imate puno, puno krava“. Vidite mi u Sjevernoj Koreji nismo znali što znači biti bogat. Mi u Sjevernoj Koreji nismo imali svećenika. Kad smo bili mali pokazivali su nam propagandu. Pustili su nam film, gdje dječak šeće prirodom, kraj mnoštva stabala sa zrelim jabukama, ali unutar nečije ograde. Onda zapuše vjetar i jedna jabuka padne preko ograde. Vidi se svećenik (rekli su nam da je to svećenik) u crnom i s križem oko vrata, kako prilazi i optužuje dječaka da je ukrao jabuku. Dječak se kao brani: Nisam, nisam. Onda uzme dječaka, sveže ga za stablo i stavi mu jabuku na glavu. Uzme pušku i puca u njega i ubije ga. Eto, to su nam puštali u školi. Morao sam još u školi biti prisutan prilikom dva smaknuća. Smaknuća su bila javna. Nas bi djecu doveli da vidimo kako se to radi. Prvi puta su ubili muža i ženu. Rekli su da su im u kući pronašli 50 komada Biblije i da su prekršili zakon jer su ih dijelili. Vidite oni su dali nekome, tko ih je prijavio. Smaknuće se odvija tako što ih svežu za stup. Onda dva vojnika izađu pred njih. Ne daleko od njih. Naciljaju prvo glavu, ispale tri metka u glavu. Onda u grudi. I na kraju u noge. Tako zapravo se prvo glava savije, pa grudi omekšaju i na kraju ostane tijelo visjeti. Drugi put nisam htio ići, ali su me natjerali. To su mnogi gledali. I ako ste nešto skrivili strašno, znali su ubijati cijele obitelji. Ubiju oca recimo, a obitelj nestane preko noći. Odvedu ih u radne logore. Prema službenim podacima, procjenjuje se da je oko 300 000 ljudi u logorima. Od toga nekih 60 000 možda je zbog toga što su pokušali širiti vjeru.
Tada ja nisam vjerovao i moj put je bio drukčiji. Otac i majka su me s 12 godina ostavili i pokušali su pobjeći iz Sjeverne Koreje. Znate moj otac je rođen u Južnoj Koreji prije Rata. Rekao je da će poslati nekoga po mene ako uspiju. Ostao sam sam na ulici s drugim lutalicama. Bilo nas je puno dječaka koji smo se snalazili za jelo i piće i koji smo bili napušteni. Neki su umirali tako na ulicama. Znam da sam, nakon nekoliko godina lutanja, razmišljao što da učinim. Imao sam baku na selu i pokušao sam otići do nje. Vidite vi se ovdje možete slobodno kretati. Kupite kartu sjednete u vlak i odete u drugo mjesto. Mi smo svaki puta morali prijaviti se u selu kad smo htjeli otići u drugo selo i reći zašto idemo tamo. Javio sam se u školu i pričao s ravnateljem i rekao da želim završiti školu. On mi je odgovorio da mogu, iako sam propustio par godina, jer je Sjeverna Koreja socijalna država i daje mogućnost školovanja svima. Tada sam imao oko 14 godina. Za otprilike dvije godine sam uspio završiti ono što su tražili od mene da dobijem papir da sam završio školu. Želio sam postati vojnik. Vjerovao sam da je to moj spas. Mrzio sam oca i majku jer su me ostavili. Otišao sam u ured prijaviti se i onda su me pitali: Zašto želim biti vojnik? Rekao sam im da je moj otac izdajica i da ja želim skinuti ljagu s imena. Da nisam kao on i da želim to pokazati Vrhovnom vođi. Onda su donijeli debeli spisak i rekli da je moj otac rođen u Južnoj Koreji i da ja nemam pravo biti vojnik. Bio sam tako tužan. Toliko sam bio plakao, skoro kao kad je umro Kim Il-sung – znate plakao sam mnogo kad je umro. Svi smo. Mi smo njega zvali djedom. Ja sam bio uvjeren da je on moj djed.
Ubrzo sam shvatio da za mene nema budućnosti i da moram pobjeći iz Sjeverne Koreje, ako želim preživjeti. Tako sam sa 16 godina pristupio čovjeku, za kojeg sam znao da švercaju ljude. Znate ima mnogo ljudi, koji će to za novac učiniti. Saznao sam preko njega da me je otac tražio. (Majku više ne spominje) On je onda platio moj bijeg u Kinu. Otac nije mogao doći u Kinu, nego je poslao kontakt osobu. Uspio sam kroz šumu s drugima pobjeći u Šangaj. Kada sam prvi put došao tamo, vidio sam puno ljudi. Vidio sam kako se drukčije oblače. Prvi puta sam u životu vidio kako cure nose kratke suknje. Kad sam ih vidio, pomislio sam: Koja sam ja budala, trebao sam pobjeći prije. Čovjek me je doveo do jednog doma i rekao da ću tu biti dok ne vidimo što ćemo dalje. Dom su držali svećenici-misionari. Prepoznao sam ih po križu i crnom odijelu. Možete pomisliti što mi se dogodilo kad sam ih vidio. Mislio sam da će mi se ruka zapaliti ako dotaknem križ. Misionar me vodio po kući i pokazivao je i objašnjavao pravila. Vidio sam mnogo dječaka kako kleče i mole. Tada nisam znao šta je molitva i prvo što sam pomislio bilo je „i mene će natjerati da klečim“. Sjećam se kako je onda misionar rekao da djeca mole. Pitao sam ga: A šta je molitva? Onda mi je on rekao: Reci Bogu što hoćeš, i na kraju dodaj „Amen“. Ne znam tko je misionar bio, ne znam što je bilo kasnije s njim, ali to mi se usjeklo. Istu večer kad su se svjetla ugasila, pobjegao sam iz te kuće.
Lutao sam Šangajem mjesec dana. Znao sam ako me policija uhvati da će me vratiti u Sjevernu Koreju. Onda sam shvatio da ima mnogo Korejanaca u Kini. Povezao sam se s njima malo, i sreo kontakt osobu. Odlučio sam da pobjegnem iz Kine. Znao sam da je granica Južne Koreje dobro nadgledana, jer su mi tako rekli, pa sam odlučio da pobjegnem u Mongoliju. Znate, Kina ne poštuje ni jedan internacionalni zakon. Po svim pravima, već u Kini bi trebao moći zatražiti azil, ali ne može se. Ako te uhvate, vrate te u Sjevernu Koreju i tek onda slijedi pakao. Platili smo čovjeka, koji će nas odvesti do granice s Mongolijom. Mongolija je primala zahtjeve za azil. Ali trebalo je ući u nju. Policajci su bili potplaćeni od strane sjevernokorejskog veleposlanstva u glavnom gradu Mongolije. Ako bi na granici uhvatili Korejance predali bi ih Kinezima, a oni opet vratili u Sjevernu Koreju i zato bi dobili novac. Stavili su nas u kamion i vozili dugo pod ceradom. Kamion je od jednom zastao. Došao je vozač, dao nam kliješta i rekao da je 2 kilometra niže granica s Mongolijom. Presiječemo žicu i trčimo što brže možemo. Ujutro kad svane pratimo sunce i idemo prema njemu i naići ćemo na selo, a odatle možemo pitati za grad. Tako smo i učinili. Trčali smo dva kilometra i kad smo došli, ograda nije bila visoka dva metra i bodljikava žica, nego metar i pol možda. Preskočili smo je i sakrili se u šumu, nakon što smo dosta trčali. Bilo nas je oko 17-18. Ujutro kad je svanjivalo, krenuli smo prema suncu i sreli smo čovjeka kako vodi kravu. Možete misliti razočarenja kad smo saznali da smo još u Kini i da nas je čovjek prevario. Pitali smo ga kako da dođemo do granice i pokazao je smjer. Krenuli smo tamo i blizu pred granicu naišla je kineska patrola. Vidjeli su nas i mi smo počeli trčati. Oni su vikali da stanemo i mi nismo htjeli. Onda su zapucali na nas. Sjećam se da je dječak trčao kraj mene. U jednom trenutku su njegove grudi pukle kao bundeva i on je pao na zemlju. Upucali su ga. Svi smo se zaustavili i gledali ga. Ne znam jesu li ga htjeli ubiti ili ne, ali bio je mrtav. Stavili su nas u zatvor i brzo nakon toga predali Sjevernoj Koreji.
Kad smo došli, vojnik nam je psovao i govorio „Dobrodošli kopilad“ i puno ružnih psovki. Odvezli su nas u vojni zatvor. Tamo su uzeli jednog najstarijeg čovjeka i tukli ga toliko po glavi jako, da mu je krv frcala iz nje. Noge su mi se odsjekle. Mene su pitali jesam li molio. Rekao sam da nisam. Onda mi je uzeo ruke i otvorio ih je. Kod nas ruke kad su skupljene od molitve izgledaju malo drukčije. Oni su to znali. I kad je vidio da toga kod mene nema, pitao me je tko mi je pomogao pobjeći. Rekao sam da ne znam. Stavili su nas u zatvor 4 sa 4, gdje je bilo više od pedeset ljudi. Stajali smo prilijepljeni jedni na druge. Dvojica su te noći umrla. Sjećam se da su ih izvukli kao životinje. Nadam se da su ih pokopali. Onda je uslijedilo dugo mučenje. Ne želim Vam opisivati šta su mi sve radili, ali vjerujte mi da nisam mogao ni sjediti ni stajati ni ležati. Imam tragove mučenja na svom tijelu i pokazao sam ih L.-u i nekim drugim ljudima. Vama sada trenutno ne želim upropastiti tek pojedenu večeru.
U tom mu je prišao jedan čovjek s čašom vina. Zastao je govor, jer mu se glas skupio. Čovjek mu je pružio i rekao da popije malo. Uzeo je, nasmijao se i zahvalio. Te nastavio:
Mislio sam da mi dolazite reći da je vrijeme isteklo. „Ne, ne. Popijte malo.“ Hvala Vam.
Vidite, nastavio je malo jačim i sabranijim glasom, vojnici su me pustili kući nakon određenog vremena što su me mučili. Pronašli su moju baku s mamine strane u selu i poslali me njoj i stavili pod nadzor. Mislili su da ću opet kontaktirati osobu koja bi mi pomogla. Kako sam se opravljao, bio sam očajan i rekao sam baki da ja moram opet pobjeći. Pitao sam je imali ikoga u selu da mi može pomoći. Došla je drugi dan i pitala mogu li što platiti. Rekao sam da mogu, iako nisam imao ništa novca, slagao sam. Važno je bilo se dočepati slobode. Uspio sam pobjeći iz bakine kuće, kasno u noći, i pronaći osobu na dogovorenom mjestu. Morao sam plivati preko rijeke s drugima skoro sat i pol. Uspio sam pobjeći i dočepati se obale Kine. To je koštalo 300 funti. Nije puno, ali toliko je vrijedio moj život. To je platila kontakt osoba, koju je moj otac poslao. Do nje me je doveo krijumčar. Otac je mislio da sam negdje u Mongoliji i gledao je da me nađe. Sada sam opet morao smisliti kako da dođem do Mongolije.
Sreo sam druge i sada smo saznali da u gradu ima velika Američka škola. Policija ju je čuvala. Mi smo čuli da možemo u nju pobjeći i tražiti azil i da će nam oni pomoći. Tražili smo da nam netko napiše na engleskom na papir: Ja sam iz Sjeverne Koreje i tražim azil. Dva dana smo pomno gledali gdje bi mogli preskočiti ogradu. Uspjeli smo. No, policajac nas je vidio. Onda je policija opkolila školu. Tražili su od ravnatelja da nas preda. On je vidio naše papire i onda je telefonirao dugo. Znate, nama u Koreji su uvijek govorili da je Amerika najgora zemlja za život na svijetu. Ali mi smo sada čuli drukčije. Nakon dugog i jako glasnog telefoniranja prišao nam je ravnatelj, zajedno s jednim Japancem, koji nam je preveo da ne možemo ostati u školi i da moramo napustiti je. Možete misliti kakvo je to razočarenje bilo Očekivali smo pomoć i nismo je dobili. Mi smo rekli da nećemo jer to znači smrt. On je onda izašao i pozvao policiju unutra i oni su nas izvukli na silu. Kad su nas iznosili, Japanac nam je doviknuo da je on novinar i da ne brinemo ništa da će on napisati vijest i da će nam to pomoći. Pojma nisam imao što je novinar i što je vijest. Odveli su nas u zatvor. Plakao sam bez prestanka. To je značilo smrt.
Tada sam prvi puta pokušao samoubojstvo. Od jednog zatvorenika sam uzeo neke tablete, popio ih i spavao sam ne znam koliko dugo, ali uspjeli su me spasiti. U zatvoru su bili kriminalci. Bilo ih je svakakvih. Bio je i jedan bivši gangster iz Južne Koreje. On me je pitao zašto sam plakao i to pokušao učiniti. Rekao sam mu sve. Nakon dva tjedna što su me spasili od samoubojstva, došao je novinar Japanac i pitao je policiju što će s nama učiniti. Rekli su da će nas prevesti čamcem ili helikopterom u Sjevernu Koreju. Bio sam očajan.
Tada sam prvi puta u životu počeo moliti. Prvi puta sam rekao: „Ne želim umrijeti. Amen“. Rekao sam: Bože ako si tamo i ako postojiš, spasi me i vjerovat ću u te do kraja života. Onda sam pao na koljena. Imao sam osjećaj da je sve crno oko mene. U jednom trenutku sam se počeo osjećati kao da lebdim. Glava se kao okrenula prema jednom mjestu odakle je dolazila svijetlost. Osjećao sam se sretnim. Ne znam zašto. Bio sam u zatvoru ali mi je bilo jako lijepo tako. I onda je brzo nestalo to.
Nekoliko dana kasnije Japanac se vratio i doveo nekog stranca. On se predstavio. Rekao je da je L. i da će mi pomoći. Da on radi za Međunarodnu zajednicu. Nisam imao blage veze šta je to. Rekao mi je da je vijest, koju je napisao Japanac obišla sve medije i da su odlučili mi pomoći. Donijeli su dosta papira i aparat i slikali me. Nakon što su ispunili papire, rekli su mi da mogu izabrati bilo koju državu na svijetu i da će me odvesti tamo. Razmišljao sam dugo. Iako sam mrzio oca što me ostavio, želio sam otići k njemu. Tako da sam rekao da želim otići u Južnu Koreju. I tako je i bilo. Čekao sam još mjesec dana. Bilo mi jako dosadno. Zatvor je najdosadnije mjesto na svijetu. Ako Vam ikad bude dosadno sjetite se da ima dosadnije mjesto – zatvor u Kini. Bivši gangster mi je rekao da se molio za mene i on i drugi da me oslobode. Ne znam što je s njima danas. To je bilo … godine. (Vjerujte mi ne tako davno!!!)
Vidite ovo sve što sam Vam rekao nije samo moja priča. Ovo je priča 29 000 ljudi, koji su prema nekim statistikama, uspjeli pobjeći. Ovo je priča o njihovom putu. Koliko njih nije uspjelo? Kasnije sam upisao u gradu … na univerzitet … i studirao sam Međunarodno pravo i završio fakultet. I sad želim pomoći da se moja zemlja ujedini. Da, komunizam padne i da narod moj nauči što je sloboda. Ne znam zašto sam uspio pobjeći, ali znam da ću znati, koja je moja misija bila, kad se jednog dana vratim u Pyongyang. U slobodan Pyongyang. Oni razvijaju nuklearno oružje i UN im je uveo najstrože sankcije, koje su ikad uvedene i jednoj zemlji. Čestitam im na tome i podržavam to. Ali mene svaki dan muči pitanje, kako je sada onim ljudima, koje će to pogoditi. Vjerujte mi i bez sankcija su bili dovoljno siromašni. Pročitao sam Bibliju. Prvi puta kad sam učinio to, pomislio sam: „Kako dosadna knjiga“. S vremenom sam počeo shvaćati i nalaziti utjehu u njoj. Sada sam vjernik. Ne baš za pohvaliti, jer i ja nekad propustim misu nedjeljom. Ali vjerujem Mu i sjećam se obećanja koje sam Mu dao. Vjerujem da će se Koreja ujediniti. Molite za to. Hvala Vam.
Nakon toga, je izašao opet gospodin … i pozvao L.-a da mu uruče nagradu. Oni su učinili tako da su im uručili obojici. L. je preuzeo govornicu i rekao da mi uzimamo stvari zdravo za gotovo. Slobodu, hranu, jelo, piće, zrak, sve… Jer toga imamo. Ali da postoji još mnogo ljudi, koji to nemaju. Rekao je kako priča T.-a otvara i najtvrđa srca.
Katolik sam i želim pomoći. Mnogo je danas više kršćana koji pate i koji su progonjeni, nego skupa svih onih zajedno u prva tri stoljeća. Znate, slijedećih dana će biti proglašena svetom Majka Terezija. Jednom kad sam je dočekao u Londonu i proveo mjestom gdje je Thomas More stajao pred sudom, ona me je zamolila da je odvedem do toga mjesta. Ja sam tim hodnicima prolazio godinama. Kad sam joj ga pokazao nestala je na trenutak. Onda sam shvatio da je kleknula i poljubila to mjesto. Ljudi koji znaju što je patnja, znaju i cijeniti žrtvu. Naše je da radimo na onim pozicijama, na kojima se nalazimo, ono što najbolje znamo i što možemo da omogućimo drugim ljudima ono što im je osnovno pravo. Radite to, pa makar i bilo najsitnije djelo.
Sličnim poticajnim riječima je završio svoj govor. Onda je trebala početi večer druženja uz šampanjac i jazz band. Ljudi su bili nekako pod dojmom i nije im se dalo. To je primijetila delegacija Kenije. Izašao je na pozornicu njihov predstavnik i zamolio sve goste da ostanu sjediti na svojim mjestima. Voditelj je bio malo zbunjen. Onda su rekli da imaju malo iznenađenje. Oni su pripremili darove za sve. Za njih dar znači izraz Ljubavi – Volim te. Stoga su odlučili svima nama iskazati ljubav. Kad su podijelili darove, jedan od njih je protumačio što se sve nalazi unutra. Onda su se oni skupili i zapjevali nam pjesmu:
Jambo, Jambo bwana, (Hej, Hej gospodine)
Habari gani, (Kako si)
Mzuri sana. (Ja dobro)
Wageni, Wakaribishwa, (Gosti su dobrodošli)
Kenya yetu Hakuna Matata. (U našu Keniju – ne brini.)
I sve se brzo vratilo stvarnosti…
Da mi je i dolinom smrti proći, Zla se ne bojim. Ps 23, 4.
preuzeto s KTA