Izlaganje biskupa Perića na predstavljanju knjige o bl. Alojziju Stepincu
U organizaciji Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu je u utorak, 20. veljače 2018. u Dvorani Pavla VI. upriličeno predstavljanje knjige “Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca”, postulatora kauze i autora mons. dr. sc. Juraja Batelje. Uz autora mons. Batelju o knjizi je govorio i biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić čije izlaganje prenosimo u cijelosti:
UDARI PASTIRA, I OVCE ĆE SE RAZBJEĆI (Zah 13,7)
J. Batelja, Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017.
U Stepinčevoj kauzi beatifikacije bila su dva kanonska postupka: processus super virtutibus - o krjepostima i processus super martyrio – o mučeništvu. Ova knjiga postulatora msgr. dr. Juraja Batelje govori samo o ovom drugom procesu – o mučeništvu. Izvorna Pozicija na talijanskom jeziku o mučeništvu[1] sadrži 1581 stranicu - gotovo dva i pol puta više od ove knjige o blaženom Kardinalu na hrvatskom jeziku, koja obuhvaća 677 stranica. Inače sav složeni materijal i za tu Poziciju – Prikaz dostavio je u Rim svojedobno postulator msgr. Batelja, koji je ujedno i postulator Svete Stolice za ovaj postupak.
Ako su novi komunistički vlastodršci 1945. godine željeli u svojoj totalitarnoj despotovini koju su nazvali „narodnom republikom“ da se vjerničko stado obezglavi i rasprši, mogli su znati za poznato načelo proroka Zaharije (13,7), „Udari pastira i ovce će se razbjeći“, citirano i u Mt 26,31. Zato su komunisti u prvom redu navalili na biskupsku hijerarhiju, na pastire - ionako ih nije bilo na tisuće nego tek dvadesetak u cijeloj tadašnjoj državi. A onda će pokušati niže pastire, barem neke, ujarmiti u svećeničko udruženje, pa su mislili da će lako dominirati stadom koliko god ono bilo. Navodimo sudbinu nekih biskupa tih godina.
Tako su zaplašili, a i sam je bio uplašen, nadbiskup Ivan Šarić koji se u svibnju 1945. povukao iz Sarajeva u Zagreb, a iz Zagreba u Austriju, gdje je bio suzareditelj biskupa Antona Köstnera u Celovcu za biskupiju Gurk, 5. kolovoza 1945. Zatim je nakon dvije godine prešao u Švicarsku, gdje mu se tajnik vlč. Anto Zec-Bašadur, 1948., utopio, te se u prosincu te godine preselio u Španjolsku ostajući vrhbosanskim nadbiskupom do smrti, 16. srpnja 1960.[2]
Povukao se u emigraciju i biskup Jozo Garić iz Banje Luke, najprije u Zagreb na liječenje, a onda u općem povlačenju vojske i civila u svibnju 1945. otišao je u Celovac a potom u Graz, gdje je preminuo 30. lipnja 1946.
Biskupa Josipa Carevića, koji je u nerazjašnjenim okolnostima još 9. veljače 1940. podnio ostavku Svetoj Stolici i stavio se nadbiskupu Stepincu na pastoralno raspolaganje. Živio je u župi Strmec u Hrvatskom Zagorju, odakle su ga partizani izvukli i u noći na 10. svibnja 1945. u nekom zagorskom mjestu ubili. Ni za grob mu se ne zna.[3]
Antun Akšamović, đakovački biskup, nakon apostolske vizitacije u biskupiji na Papinu sugestiju zamolio je umirovljenje 29. ožujka 1942. Sveta ga je Stolica djelomično umirovila, tj. svela na upravitelja s naslovom biskupa augustopoljskoga i s jurisdikcijom kapitularnog vikara. On nalazi oportunistički modus vivendi s novom komunističkom vlašću. Nakon što mu je povjerena i Baranja, traži 1950. pomoćnoga biskupa. Imenovan je Stjepan Bäuerlein 27. svibnja 1951. kao pomoćni s jurisdikcijom rezidencijalnoga biskupa, a biskupu Akšamoviću ostaje naslov „apostolskog administratora“ do smrti, 1959.[4]
Na poprištu u BiH ostao je samo biskup Petar Čule. A i on će u travnju 1948. biti uhićen i u srpnju iste godine osuđen na 11 i pol godina zeničke robije.Tako je cijela BiH ostala devet godina bez rezidencijalnih biskupa sve dok se biskup Čule nije vratio iz zatvora, 1957.[5]
Ali ako su komunistički bezbošci i mrzitelji vjere i Crkve u crkvenoj hijerarhiji birali središnju osobu toga episkopata, onda je to bio Alojzije Stepinac u Zagrebu. Zato je 11. listopada 1946., godinu i pol dana nakon rata, osuđen na 16 godina zatvora i pet daljnjih godina lišenja ljudskih prava. Istina, taj je zatvor u neku ruku bio honesta custodia – častan zatvor: nadbiskup je imao kapelicu gdje je mogao svakodnevno slaviti sv. Misu sa svećenikom ministrantom, ali su mu doznačivani svećenici koji su imali čudnu sudbinu (str. 184) mogao je moliti časoslov, nositi svećeničko odijelo, izlaziti na šetnju. Mogla ga je posjećivati njegova sestra svakoga tjedna. I Pavao je bio u Rimu u zatvoru koji se zvao hospitium (Dj 28,23). Ali ta je Stepinčeva honesta custodia bila ipak komunistička, tj. ograničena: nije mogao primati posjete, nije mogao imati nikakva udioništva u upravi nadbiskupijom koja je 1939. imala 1.770.000 vjernika i 366 župa, nisu mu mogli doći liječnici koje je on želio, a niti je mogao otići na liječenje u inozemstvo, a da se slobodno vrati u domovinu.
A ako su dušmani željeli pogoditi Stepinca u srce, onda su stvarno sve poduzeli da mu i živu i mrtvu oduzmu upravo ljudsko srce. Srce je simbol života i ljubavi, stjecište svih osjećaja koja kroz čovjeka prolaze kao što sva krv mora proteći kroza srce.
Spašavanje i spaljivanje srca. O sudbini Kardinalova srca dali su svjedočanstva i istiniti svjedoci i perfidni lašci na punih 17 stranica teksta u ovoj knjizi (str. 395-411). Sažimamo prema vjerodostojnim svjedocima, kako dr. Batelja iznosi. U medicinskom odjelu na Šalati u Zagrebu, na Institutu Sudske medicine, nakon Stepinčeve smrti u Krašiću i prijenosa njegova tijela u Zagreb, u noći od 10. na 11. veljače 1960. u pauzi prije „konzerviranja“ Kardinalova tijela, pomoćnik pri obdukciji dr. Petar Grünwald (1919.-2004.), na molbu dr. Branislava Bogičevića (1894.-1969.), osobnoga Stepinčeva liječnika, uzeo je srce s drugim dijelovima tijela radi naknadnih histoloških pregleda i odnio ga u podrum u preparatornu sobu. On je o tome sutradan obavijestio dr. Branka Volarića (1927.-1982.), partijca, koji je telefonirao vlč. tajniku Miji Pišoniću, koji je inače cijelo vrijeme obdukcije bio nazočan u ime Duhovnoga stola, i odnio mu srce na Kaptol. I o tome je dr. Volarić obavijestio dr. Grünwalda.
U međuvremenu vlč. Pišonić telefonski je zamolio s. Stellu Prpić, milosrdnicu, u Zavodu za kliničku kemiju, da mu pribavi oveću specijalnu bocu za odlaganje tkiva. Ona mu je to donijela. Tajnik je stavio Kardinalovo srce u tu bocu s formalinom i predao s. Stelli da ga čuva u samostanu u Frankopanskoj. Ona ga je stavila u samostansku biblioteku i o tome su bile obaviještene poglavarice s časnom majkom Marijom Laudom Cvitković na čelu.
Do nekoliko dana vlč. Pišonić, telefonom ili idući u Krašić, zamolio je s. Stellu da mu vrati Kardinalovo srce. Ona je to spremno odnijela na Nadbiskupski dvor. Udba je stalno pratila telefonski razgovor između vlč. Pišonića i s. Stelle. I nije trebalo drugih posrednika ni špijuna.
Oko dva tjedna nakon obdukcije doktor je Grünwald preko dr. Vladimira Palmovića, vjernika, ravnatelja Instituta sudske medicine, pozvan na informativni razgovor na Zrinjevac. Zanijekao je da išta zna o srcu. Palmović mu je rekao da mora napustiti Sudsku medicinu. Od svih sudionika te afere on je jedini bio kažnjen (str. 401).
Dr. Volarić, očito prisiljen, došao je na Nadbiskupski dvor po srce i predao ga na Šalati Mladenu Opačiću, udbašu, koji ga je odnio u središnjicu Udbe na Zrinjevac. Opačić ga je predao Joži Guštinu, koji ga je odnio u Dom zdravlja u Šarengradsku i u jednoj peći doslovno spalio (395-408). Tako je propala svaka mogućnost da srce bude izloženo u katedrali kao jedinstvena Stepinčeva relikvija.
Tko je tražio srce? – Msgr. Ćiril Kos (1919.-2003.), đakovački biskup (1974.-1997.), pisao je 1995. godine: „Najžalosniji i najznakovitiji utisak učinila je na mene činjenica zapljene njegova [Kardinalova] srca. O tome sam saznao od živoga svjedoka, sada pokojnoga kardinala Šepera. Dobrotom liječnika, srce kardinala Stepinca kao 'najdragocjenija relikvija' predana je kardinalu Šeperu. Nažalost, pronašao se Juda, koji je pomogao djelatnicima Udbe zadobiti srce. Srce Isusovo je bilo probodeno, a Kardinalovo je oteto... uništeno. Ne može se zamisliti veća i neprijateljskija ljudska zloća, ali to je srce simbol najveće njegove žrtve“ (str. 408). Iz ovoga je zaključivo da je nadbiskup Šeper želio očuvati srce.
Je li „balzamiranjem“ uništeno Kardinalovo tijelo? Da je komunistima Stepinac bio opasniji mrtav negoli živ, vidi se i po postupku konzerviranja njegova mrtva tijela. Nije samo jedan vitalni organ, srce, spaljen nego je i cijelo tijelo praktično uništeno. Nakon smrti kardinala Stepinca u Krašiću 10. veljače 1960., u opširnoj raspravi o obdukciji, balzamiranju, konzerviranju Pokojnikova tijela čitamo Postulatorov sažet i tužan zaključak:
„Ne temelju sačuvanih dokumenata i nakon prepoznavanja mrtvog tijela kardinala Stepinca - 'ekshumacije' - može se ustvrditi da prigodom obdukcije“ nije izvršeno „balzamiranje njegova mrtvoga tijela. Neki liječnici naknadno su govorili o konzerviranju mrtvoga Kardinalova tijela, ali prigodom ekshumacije 1993. godine utvrđeno je da se nije radilo ni o konzervaciji nego o uništenju mrtvoga tijela kardinala Stepinca“ (str. 393-394).
Je li uvjerljiv dokaz analize kostiju iz Rima? Da je riječ o trovanju, to je najbolje potvrdio Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu, 22. lipnja 1993. konstatirajući da u Stepinčevim kostima, nakon njihove ekshumacije, ima toksičnih sastojaka kadmija, kroma, olova, arsena i antimona (str. 283-284). „Postmortalnom toksikološkom analizom Kardinalovih kostiju utvrdilo se da je koncentracija kadmija u kostima iznosila 23,5 mg/kg (ili 23,5 ppm [parti per milione]). Te vrijednosti su značajno visoke (13 puta više u odnosu na normalne vrijednosti) (str. 418-419). Bili su razni otrovi, davani u dozama očito dok je još bio u zatvoru u Lepoglavi, do 5. prosinca 1951., s očekivanjem da će pravovremeno djelovati.
Zašto su komunisti uništili i mrtvo tijelo? Jer su željeli da se ne dijele nikakve relikvije blaženoga Stepinca. Ipak za čudo Božje, očuvan je grkljan, u kojem su smještene glasnice, kao da Kardinal i mrtav poručuje istinu i pravdu za koju se za života borio i zatvora dopao. Iz mnoštva svjedočanstva Postulator zaključuje da je Kardinal sustavno i dozirano trovan, ali je nakon pet godina, da im ne umre u zatvoru u Lepoglavi, premješten u Krašić da umre na zatočeničkoj slobodi.
Je li Kongregacija priznala trovanje kao martyrium? Jest, ali ne isključivo. Jer polycytemia rubra vera – zgusnutost krvi, pojačano umnažanje crvenih krvnih zrnaca - ne dolazi samo od dozirana trovanja, nego i od raznih stresova. Čim se može naći neki drugi uzročnik, Kongregacija uključuje i taj drugi, kao mogućnost, a ne isključuje ni trovanje. Kao i kod čuda: čudo se priznaje čudom ako je učinjeno na zagovor dotičnoga Božjeg ugodnika. Ako je pacijent uzimao redovito lijekove i ujedno se molio Stepincu da ga zagovora kod Boga, i ozdravio, priznaje se da je ozdravio, ali ne čudom. Čudo je ako se dogodi u hipu na zagovor Božjeg ugodnika, u neizlječivoj bolesti, da nije mjesecima uzimao lijeka i da nije umro do tri dana, i da mu se ta bolest ne vraća godinama. Kongregacija je priznala da je Stepinac mučenik na temelju dugotrajnih patnji i mučenja, podnesenih u zatvoru – ex aerumna carceris - u koje se ubrajaju i trovanja. Dekret o proglašenju mučeništva, potpisan 3. srpnja 1998., sadrži ovu rečenicu: „… neki drže da je kroz to vrijeme [zatvora] bio i trovan te da je nad njim vršeno štetno zračenje što ga je polako dovelo do smrti“ (str. 616).
U činu beatifikacije sveti Ivan Pavao II., 3. listopada 1998., na Mariji Bistrici kaže da je Blaženikova „smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve“.[6] U Rimskom martirologiju zapisano je: “U mjestu Krašić blizu Zagreba u Hrvatskoj, blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački biskup, koji se hrabro odupro učenjima koja su nijekala bilo vjeru bilo ljudsko dostojanstvo, dok nije, dugo vremena zatvoren zbog svoje vjernosti Crkvi, pogođen bolešću i iscrpljen nevoljama, završio svoje sjajno biskupstvo.”[7] Ne nalazimo dakle da je umro isključivo, ali je uključeno u „dugotrajne patnje“ i „zlostavljanja“ (vexationes).
Govori li Pozicija o trovanju? Govori (str. 1550-1551), ali opet ne isključivo. Postulator odgovara 24. XI. 2016. „Nije sâmo trovanje nadbiskupa Stepinca u temelju proglašenja blaženim. Premda su u njegovim kostima pronađene toksične supstance antimona, arsena, kadmija, kroma i olova, Kongregacija za svete dekretom o proglašenju blaženim željela je istaknuti kršćanske kreposti koje na liku kardinala Stepinca 'sjaje poput sunca' i zbog kojih ga Božji narod časti. Zato su junački podnesene nepravde komunističkog progona i patnje podnesene u zatvoru – ex aerumna carceris – temelj na kojemu je on proglašen blaženikom i mučenikom“.[8]
Zaključak. Da je Stepinac bio trovan, Postulator je dokazao tezu iz mnoštva izjava vjerodostojnih svjedoka kao i iz nepobitnih medicinskih nalaza i analiza. Ali ne može se tvrditi da je to trovanje kadmijem, antimonom itd. bilo isključiv uzrok Kardinalove smrti, te da bi zbog trovanja bio proglašen mučenikom, jer su se kroz 14 godina zatvora i zatočeništva u njegov organizam slijevali i drugi uzročnici: stresovi, promjene u organizmu, zalegle bolesti koje se pojave u povoljnim prilikama. Stepinac je proglašen mučenikom jer je o njemu bio solidan i raširen glas svetosti, „spontan, ne umjetno ili spretno izazvan, potekao od čestitih i ozbiljnih osoba, trajan, iz dana u dan povećavan i nazočan u sadašnjem vremenu kod većega dijela naroda“. Njegovi su neprijatelji pokazali mržnju prema vjeri - odium fidei u „herojskom stupnju“, a Stepinac je pokazao u herojskom stupnju prihvaćanje mučeništva - acceptatio martyrii, tj. raspoloženje dispositio, prepaćenje - perpessio ili podnošenje – tolerantia tih nevolja.[9] A ta Kardinalova tolerantia – podnošenje nije bilo samo početničko, pa u času smrti razvijeno, nego je bilo trajno ili habitualno.
_____________
[1] Congregatio de Causis Sanctorum, Beatificationis et Canonizationis Servi Dei Aloysii Stepinac Positio super martyrio, manuskript na talijanskom jeziku, Rim, 1996., vol. III., 1, str. 1-756 i vol. III., 2, str. 757-1582.
[2] Više: „Nadbiskup Ivan Šarić i Sveta Stolica“, u: Ivan Šarić vrhbosanski nadbiskup, Sarajevo, 2007., str. 133-153.
[3] Josip Marija Carević (uredili Ž. Puljić i M. Vidović), Dubrovnik-Metković, 2002.
[4] M. Srakić, Cruce et labore – Križem i radom, Sabrana djela, XII., Đakovo, 2014., str. 77-93.
[5] Za Kraljevstvo Božje, Čulin zbornik, Mostar, 1991.
[6] https://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html. Ili na talijanskom: https://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/it/homilies/1998/ documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html: „Il Beato Alojzije Stepinac non ha versato il sangue nel senso stretto della parola. La sua morte è stata causata dalle lunghe sofferenze subite: gli ultimi 15 anni della sua vita furono un continuo susseguirsi di vessazioni, in mezzo alle quali egli espose con coraggio la propria vita per testimoniare il Vangelo e l'unità della Chiesa“.
[7] http://www.santiebeati.it/dettaglio/90010 - „Nella cittadina di Krašić vicino a Zagabria in Croazia, beato Luigi Stepinac, vescovo di Zagabria, che con coraggio si oppose a dottrine che negavano tanto la fede quanto la dignità umana, finché, messo a lungo in carcere per la sua fedeltà alla Chiesa, colpito dalla malattia e consunto dalle privazioni, portò a termine il suo insigne episcopato.“
[8] http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/cista-manipulacija-i-obmana
[9] Benedictus XVI., „Messaggio del Papa al Card. Jose Saraiva Martins, Prefetto della Congregazione delle Cause dei Santi“, u: L'Osservatore Romano, 28. IV. 2006.
KTA