Sveta Majka Terezija s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem pohodila je na Veliki utorak, 21. ožujka 1978. Sarajevo. U prepunoj dvorani Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa pozdravio ju je tadašnji nadbiskup vrhbosanski mons. Marko Jozinović. Istoga dana susreli su se vjernicima u prepunoj katedrali Srca Isusova. Misijski informativni list „Radosna vijest“, koji je tada uređivao vrhbosanski svećenik dr. Zvonimir Baotić, donio je u svom broju iz travnja 1978. opširno izvješće o tom pohodu koje prenosimo u cijelosti.
Na spomenutom susretu s Majkom Terezijom i o . Gabrićem bili su i članovi misijske sekcije Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog. Među njima bio je i fra Joso Oršolić koji je sačuvao fotografije s toga susreta. Na jednoj od fotografije u katedrali vide se visočki gimnazijalci s Majkom Terezijom i o Antom Gabrićem: (s lijeva na desno) Joso Oršolić, vlč. Zvonko Baotić, Mato Topić, Pavo Dominković i Vine Mihaljević, a kleče Miljenko Mika Stojić i Miljenko Mića Stojić.
POZDRAV MISIONARIMA NADBISKUPA MARKA JOZINOVIĆA U VRHBOSANSKOM BOGOSLOVNOM SJEMENIŠTU
Pozdravljam naše misionare, oca A. Gabrića kojega se sjećam kao đak iz sjemeništa u Travniku, kad se opraštao pred polazak u Bengaliju. Od onda ga nisam nikada mogao zaboraviti, premda smo se rijetko vidjeli: jedanput na Marindvoru i evo sada ovdje. Žao nam je što je ovako kratak njihov prolaz. Ovaj je put za njih napor i jedna žrtva kao i ostale žrtve koje imaju u Indiji tamo gdje rade, gdje pomažu onima kojima su najpotrebniji. Za njih jest napor, ali za nas je više osvježenje, i osobito, nadam se, preko njih će doći milost Božja među nas na posebni način. Mi u svojoj bogosloviji imamo dvojicu lanjskih mladomisnika koji će, ako Bog da, u travnju krenuti na pripravni tečaj engleskog jezika, da pođu u misije, da budu misionari. To su naši dijecezanski svećenici.
Ja mislim isto tako da će od susreta s našim misionarima, od njihovih žrtava i molitava, dragi Bog dati još koje zvanje, da i mi pridonesemo svoj dio za našu braću ljude koji su u tim najjačim potrebama vjere i drugih pomoći koje su potrebne za kršćanski život. I ovaj naš susret bit će malo skraćen radi putovanja, radi ružna vremena.
Meni je drago i to što ovdje vidimo jednog misionara i jednu misionarku. Drago mi je i to što vidim predstavnicu misionarki iz albanskog naroda Majku Tereziju koja je poznata po cijelom svijetu. Mi vidimo po tom kako Bog i malim narodima daje velike milosti tamo gdje nalazi široko i otvoreno srca. To nam može biti jamstvo, da će biti uslišane naše iskrene molitve i želje da dragi Bog dadne više zvanja čvrstih i stalnih ljudi koji će se žrtvovati iz ljubavi prema Bogu, a dragi će Bog onda ono ostalo sve uputit na bolje.
Bilo je predviđeno da molimo treći čas, ali je prošlo vrijeme trećega časa, pa će otac Ante pročitati ulomak iz Evanđelja, da počnemo s Riječju Božjom, a na koncu možemo završiti moleći bar jedan dio krunice.
GOVOR MAJKE TEREZIJE U VRHBOSANSKOM BOGOSLOVNOM SJEMENIŠTU
Draga braćo i sestre!
Ja sam zamoljena da vam govorim. Drago mi je da prvi put budem s vama. Eto, kad smo mi zajedno, onda je Isus među nama. Ja sam naročito zahvalna jer su naši ljudi dobili vjeru preko naših misionara. Vaša braća i vaše sestre među nama su. Ostavili su svoju domovinu, ostavili su sve da budu svjetlo Isusovo u tami usred zemlje. I ovaj posjet neka bude Isusovo svjetlo, Isusova ljubav, Isusovo milosrđe među našim ljudima. Neka bude blagoslov za našu domovinu, za najveći blagoslov. Molimo se da taj blagoslov dođe u sve obitelji! Da dragi Bog pozove i izabere ono što On voli najviše! Da pozove imenom našu djecu.
Mi se mnogo molimo za naše obitelji, jerbo ljubav, da bude istinita, mora početi kod kuće u obitelji. Nas redovnice i redovnike, On je nas isto pozvao imenom. Mi nismo došli ovako. Svatko je od nas bio pozvan imenom. I On zna, poznaje, ima u svom srcu, svaku sestru, svakog svećenika, svakog redovnika. Da li mi to znamo? Da li mi to vjerujemo? Zvanje Vaše, moje, nadbiskupovo, jedno je: Da budemo sveti za Isusa, da pripadamo samo njemu, tako da pripadamo njemu, da nas ništa ne uzme od njega. Da ništa ne dođe između nas i između njega. Nisu potrebne velike stvari pa niti jedna sitnica, nećemo dozvoliti da dođe između naše ljubavi i Isusove ljubavi. Ovo je naše zvanje: da budemo tako njegovi, tako potpuno njegovi da nas ništa ne odvoji od te ljubavi. I Vaš rad, što vi radite, što je sveta Crkva Vama povjerila, to je samo Vaša ljubav u akciji, u životu. Što mi radimo za siromahe, što mi radimo za gubavce, što mi radimo za umiruće, što mi radimo za djecu, to je samo naša ljubav u akciji u životu.
Što biskup, svećenik, sestre, što vi radite, što je Crkva vama povjerila, to je samo vaša ljubav u životu. I zato, ako mi hoćemo znati da li zaista volimo Isusa, pogledajmo, što god radimo, kako radimo, ne što radimo, nego kako radimo, koliko ljubavi mi metnemo u taj posao koji nam je Crkva povjerila. I zato, ja mislim, danas u mnogim mjestima, sestre, svećenici, redovnici, hoće svi da idu dole da rade među gubavcima, među ovim siromasima, da ostavljaju župe, škole. Ali Vas mi ne trebamo tamo! Vi otvorite našim siromasima Vaše škole, Vaše bolnice, i onda ćemo vidjeti da neće biti više siromaha.
Prije par dana mi smo imali veliki kongres katoličkih liječnika u Indiji. Ja sam im rekla: „Otvorite Vaše bolnice našim siromasima, i ja ću zatvoriti sve naše kuće za umiruće, jerbo naše kuće za umiruće jesu samo za ljude koji umiru na ulicama. U 25 godina u Kalkuti, mi smo uzeli s ulica Kalkute 36000 ljudi. To je nevjerojatno, ali tako je. 16800 umrlo je u našim rukama. Lijepo su umrli. Umrli su kao anđeli. Tako je jedan čovjek, kojega smo mi uzeli s ulice, kad smo ga doveli u našu kuću za umiruće jednostavno rekao: „Ja sam živio na ulici kao životinja, ali ja ću umrijeti kao anđeo. Bit ću ljubljen ljubavlju sestara.”
Ovo je nešto tako divno. Naši ljudi ne umiru od straha. Oni se ne boje umrijeti. Zašto? Jerbo znaju da će im sestrinska ljubav pomoći da vide Boga, jerbo još nije ni tko umro u našim kućama bez blagoslova, bez tiketa za svetog Petra. Vi naime, znate da sveti Petar neće nikoga uzeti u nebo bez ulaznice. Tako mi dajemo svakom po jednu ulaznicu za svetog Petra, a on se, možda, jako čudi kad vidi koliko ljudi dolazi tamo s ulica Kalkute s ulaznicama iz Kalkute. Tako, samo vi molite, da mi što više ovakvih ulaznica dademo našim ljudima. Sestre imaju 46000 gubavaca. To su jako lijepi ljudi. Gledati njih je strašno. Biti uz njih je strašno. Ali, kad ih upoznamo, vidimo, oni su tako veliki ljudi, oni su puni ljubavi, jerbo oni tako puno trpe bez očaja. S pouzdanjem.
Imamo i mnogo djece, jerbo mi se borimo protiv abortusa. Spasili smo hiljade djece. Dragi Bog nam je pomogao da dobijemo kuće za njih i tako su stotine djece sada u novim kućama u cijelom svijetu, a naročito u našim kućama u Indiji. I to je jedno veliko čudo da naši Indijci uzimaju našu djecu u svoje obitelji, jerbo po indijskom zakonu, dijete koje su ovako uzeli, ono postaje njihovo dijete sa svim pravima djeteta iz obitelji. To je jedna jako velika milost Božja za nas.
Kako sestre to sve rade? Uvijek su sretne. Naš rad je plod naše molitve i naše žrtve. Za nas Euharistija, Kruh s Neba, jest naš život. Kruh života i naš život. Zato mi imamo svaki dan jedan sat adoracije, a da bismo mogli to učiniti, mi nismo skratili rad za siromahe. Imamo deset sati, a više puta 12 sati, raditi za naše ljude, ali smo ipak jednu uru s Isusom sami. To je naša jakost, naša ljubav, naše sve. I ja bih vam nešto rekla: Ako vi zaista hoćete, da budete sve samo za Isusa, ova adoracija, ovo „biti sami s Isusom” najlakši je i najsigurniji put, jerbo Isus je sebe učinio Kruhom života, da nama daje život, da našu glad za Bogom zadovolji, i onda je učinio samog sebe, gladnim, žednim, golim, bez stana, samim. Kaže: „Ja sam gladan, ja sam žedan, ja nemam mjesta, ja nemam nikoga, ti si to meni učinio. Tako ja kažem, da mi nismo socijalni red, ne činimo socijalni rad, mi smo kontemplativke u svijetu. Usred svijeta mi hranimo gladnog Isusa. Mi dajemo tu vodu milosti, vodu radosti našim ljudima, Isusu. Nemoguće je inače raditi takav rad. Može se raditi kroz jedan mjesec, jednu godinu, ali cijeli život biti s takvim ljudima koji nemaju ništa, koji nemaju niti pravi razgovor, pa to je zaista velika milost Božja. To je čudesno u naših mladih sestara, da one ne samo da mogu raditi, baviti se tim djelovanjem, nego su sretne da to rade. Mi smo sasma dole na zemlji, za naj-naj-najsiromašnije, za ljude koji nemaju nikoga, koje nitko neće, koje ni bolnice neće, ni država neće, koji nemaju ništa da bi mogli dati; ipak oni su naša sestra, naš brat. Ista ruka Božja je i njih stvorila. Oni su isto stvoreni da ljube i da budu ljubljeni.
Ja Vam iskreno kažem, da smo mi, misionarke ljubavi, mnogo više dobile od njih nego što smo mi dale njima. Mi smo mnogo više dobile. Naše sestre rade po noći. Idu vani da uzmu ljude s ulica. Tako rade u Kalkuti, Rimu, i drugim mjestima. Donose bolesnike s ulice.
Jedne večeri, donijeli su jednu čije je tijelo bilo puno crvi. Samo joj je lice bilo čisto. Rekla sam sestrama, gledajte druge, ja ću nju uzeti sebi. Što me moja ljubav za Isusa na njenom čelu što sam mogla učiniti, učinila sam. Položila sam je na krevet u našoj kući za umiruće. Ona je uzela moju ruku, i tako je bio lijep smijeh na njenom licu, koji još i sada mogu vidjeti! Ja nikad nisam vidjela takvu radost. Rekla je samo jednu riječ: „Hvala!” Ja sam se zapitala što bih ja rekla na njenom mjestu. Ja bih nastojala da dobijem nešto, ja bih rekla, da sam gladna, da sam bolesna, da me crvi jedu. Ona je samo rekla „hvala” i umrla. I to je ljubav naših ljudi. Ona je meni dala mnogo više: ona je, naime, učvrstila moju vjeru: to je Isus. Zaista to sam Njemu učinila.
Mi u našoj kongregaciji imamo četiri zavjeta. Zavjet čistoće, da ljubimo Isusa nepodvojenom ljubavlju. Drugi je zavjet siromaštva. To je za nas sloboda. Onda imamo treći zavjet poslušnosti, da bismo tako potpuno pripadali Njemu. Ako potpuno pripadamo Njemu onda on mora biti slobodan da raspolaže s nama, preko onoga koga on želi uzeti. Četvrti zavjet je za siromahe. Po ovom zavjetu mi se dajemo slobodno, od sveg srca, siromasima. Mi ne uzimamo novac niti išta uzimamo od ljudi, od naših siromaha za svoju službu. Najsiromašniji su svaka sestra i svaki brat u Kongregaciji. Po tom zavjetu mi potpuno živimo predani, ovisni, od Providnosti Božje. Ja samo nešto mogu kazati, da u ovih 27 godina mi nismo imali posjeta naših ljudi da im nismo imali što dati. To je delikatna Božja providnost. Mi kuhamo za 7000 ljudi svaki dan. Kad ne kuhamo, nemamo što jesti. U petak je sestra došla, da mi rekne da nemamo što jesti, da mora kazati ljudima da nemamo riže, niti išta za jesti. Ja nisam ništa odgovorila. U 9 sati tog dana kola puna hljeba, odnosno kruha došla su. Nitko ne zna u Kalkuti, zašto su se škole zatvorile. Ali država je zatvorila toga dana sve škole. U školama daju kruh i mlijeko za svako dijete. Oni su tako uredili da je kruh ostao. Donijeli su hiljade i hiljade kruhova. Bilo je kruha za dva dana, i oni su jeli i jeli samog kruha. Pogledajte kako se dragi Bog pobrinuo za siromahe! Dao je da država zatvori škole, ali nije dozvolio da naši ljudi ostanu bez kruha.
Mi imamo mnogo ljudi koji umiru u našim rukama. Mi dajemo hranu djeci svaki dan. Preko pet hiljada djece primaju od nas kruh, mlijeko. Djeca iz Engleske pošalju kruha, djeca iz Danske pošalju mlijeka, djeca iz Njemačke pošalju vitamine, i tako 5000 djece svaki dan dobiju hranu. Jednog dana vidim kako jedna djevojčica jede svoj kruh, ali polako, polako, pa sam je pitala, zašto tako polako jede. Rekla mi je: „Ja se bojim kad se ovo parče svrši, ja ću biti opet gladna.” Ja sam rekla: „Brzo pojedi, pa ću ti dati još.”
Vidite, mi ne znamo što je glad. Mi ne znamo što su bolovi gladi, ali ja sam vidjela malu djecu, kako umiru jer nemaju samo jednu šolju mlijeka. Ja sam vidjela majke kako trpe strašne boli, jer im djeca u rukama umiru od gladi.
Nemojte zaboraviti! Ja ne zahtijevam novaca, ja hoću da vi date od sebe žrtvu. Da žrtvujete nešto što vi volite, što biste mogli uzeti za sebe. Jednog dana došla jedna bogata gospođa, pa kaže, da bi joj najteže bilo odreći se bogatih sarija... „Moj sari je 1000 rupija (2000 n. din). Ja hoću raditi s vama, ali zapamtite, ja jako volim skupocjene sarije”. Ona je počela sa sarijem pa sam i ja morala početi sa sarijem. „Vidite, rekla sam joj, jer svaki mjesec kupuje i novi sari, vi kupite sari od 800 rupija, a 200 rupija dajte našim siromasima! Onda svaki mjesec po 100 rupija manje, manje, manje, dok dođete do 100 rupija mjesečno za sari. Ona je tako i učinila i došla mi reći da sada kupuje sari od 100 rupija.” Rekla mi je da joj je najveća žrtva bila kad je učinila prvu žrtvu u životu, to jest kad je kupila sari od 800 rupija, a 200 rupija dala siromahu. Kaže: „Ja sam sad došla da Vam se zahvalim da ste mi dali nešto u mom životu jer moj je život sada sasvim drugačiji. Sada ja zaista znam što je radost.
Jednog dana došla jedna jako siromašna žena pa kaže: „Majko, ja hoću da radim, da vam pomognem, ali ja sam tako siromašna, ja idem od kuće do kuće pa perem veš i tako nešto, pa sa malo novaca što dobijem, prehranjujem djecu, ali ja hoću da nešto učinim. Dozvolite mi da dođem svake subote da pola sata perem dječji veš. Ona mi je dala više nego hiljade, jer mi je dala svoje srce potpuno.
Vama kažem, vi zaista morate biti puni Isusa, ako želite da bi Isus nas ljubio. Ljudi to gledaju. Oni hoće da mi budemo sveti. Oni očekuju to od nas. Naročito u Indiji. Oni iščekuju od svećenika i od nas redovnika i redovnica da budemo sveti. I ako oni ništa drugo ne znaju, ali oni to od nas iščekuju. Zato svetost nije nešto izuzetno, samo za nekoliko ljudi. To je normalna dužnost za nas. Jerbo Isus je rekao: Budite sveti, kao što je Otac moj svet!!
Jer mi smo, kad smo napravili zavjete, dali našu riječ da ćemo biti sveti. Zato, što mi radimo to nije glavno, nego što smo mi ljudima, što smo mi Isusu, to je glavno. I zato, molite se za nas! Vi znate da naše sestre sada rade po cijelom svijetu.
Mi imamo mnogo zvanja. U Kalkuti, mi imamo 276 novakinja, u Rimu imamo 50, u Manili imamo 12, u Africi imamo ih sada 15. Ali što nam pišu ovi mladi ljudi kada hoće da dođu k nama. „Zašto ja hoću da dođem k vama?” „Ja hoću život siromaštva, molitve i žrtve. Taj život koji će mi pomoći da radim za siromahe.” Mi imamo mnogo zvanja iz Amerike. Jedna jako bogata djevojka pisala je iz Amerike: „Dugo vremena ja znam da Isus mene zove, ali ja sam nastojala da vidim, u koji me red zove, pa sam vidjela, da ja imam sve ono što one imaju. Ja, ako stupim njima, neću imati ništa dati.”
One hoće da sve daju. Mi trebamo pokoru, mi trebamo molitvu, mi trebamo žrtvu, da bismo mogli razumjeti pokoru i žrtvu naših ljudi svaki dan. To je zaista muka Isusova ponavljana na našim ljudima svaki dan. Mnogo trpe. Ali još nikad nisam vidjela razočaranje, da bi nešto učinili, da bi oduzeli svoj život. Takvi su ovi ljudi jer oni mole. I naši ljudi koje mi zovemo pogani, oni mole. Oni mole na svoj način, ali oni mole. Ja još nisam vidjela da bi ti ljudi poslije molitve ili prije molitve bili razočarani, nezadovoljni, tužni. Hvala Bogu! Ja mislim, to je za njih najveća milost Božja. Ona u njima djeluje. I takvi ljudi, prije nego umru, uvijek su kod nas, da bismo im mi mogli dati ulaznicu za svetog Petra.
Molite se svi, molite se za nas, da mi ne pokvarimo Božji plan! Ako hoćete poslije pitati nešto, očekujem.”
GOVOR OCA ANTE GABRIĆA U VRHBOSANSKOM BOGOSLOVNOM SJEMENIŠTU
Nije lako govoriti poslije Majke Terezije. Moramo se zamisliti. Majka je rekla, Isus je to sam rekao. Mi smo njegovi, on nas je sam izabrao. Mi često kažemo, ovaj je svećenik otišao, ona je sestra otišla, imali su razloga. Ne! Ni jedan svećenik, nijedna sestra, nijedan redovnik ni jedna redovnica nemaju pred Bogom i pred svojom savjesti ni jedan razlog da se iznevjere svome Bogu. Može se o tome diskutirati. Ja govorim svoje. Imamo pravo svaki izraziti svoje mnijenje. Ali zamislimo se u to, braćo svećenici i sestre redovnice, istina je tu: Isus se ne vara tako lako. Varamo se mi. Isus se ne igra našim dušama, našim životima, igramo se mi. I to mi ne bismo smjeli učiniti. A mi to činimo. I radi toga nismo tako sretni. Mi se iznevjerujemo sebi, Bogu i narodu svome. Što narod od nas očekuje? Da smo sveti. Narod Božji očekuje od nas da ona tri zavjeta mi držimo kao tri savjeta, kao tri čavla, s kojim smo mi prikovani na križ. Ma što je zlo s križem, da li je križ prokletstvo. Najveći i najdragocjeniji dar, nešto najljepše, što je Božja providnost mogla izumit, ako mogu reći, da se na Kalvariji pojavio onaj znak koji će biti vjekovito znak sreće, znak pobjede, znak uskrsnuća, i mi jadnici hoćemo da preokrenemo ovu Božju providnost, hoćemo da stigmatiziramo onaj križ kao njegovo prokletstvo, i mi silazimo s tog križa. A to je nešto strašno. Moramo se zamisliti u to. Nije druge, drage sestre i braćo svećenici.
Mi mnogo puta diskutiramo. S kime diskutiramo? Sa svojom savješću, s Bogom, s Isusom. Ma ja mislim da se zbilja dobro i lijepo u ovo zamislimo: Što mi mislimo, što mi držimo o svojim zavjetima. Naš zavjet siromaštva, ma što je to? Čuli ste majku, To je sloboda. Jesmo li mi slobodni? Mi moramo malo pogledati oko sebe. Nije druge, sestre! Ma standard života, standard kuća mijenja se. To ću ja priznati. Nećete vi spavati na hašuri, kao što mi spavamo dole. Nećete uzeti malo riže i prženog bakalara, ma to nije tako važno. Važan je onaj duh siromaštva. Ma da li zbilja mi moramo imati sve što ljudi vani imaju, što je ona djevojka majci rekla: „Ma što ću ići tamo, što ja imam kod kuće, imaju i oni.”
Nije to meni potrebno. Tu treba Božjeg junaštva. Mi se bojimo. Poglavari i poglavarice se boje, što će drugi reći. Obični redovnici i redovnice, mi podložnici, bojimo se koji put što će poglavari i poglavarice reći. Ma što će reći! Zar mi zbilja nemamo prava u našim zajednicama vidjeti što je dobro za našu zajednicu, vidjeti da li smo mi uistinu siromašni. I zajednica i ja. Što ja imam u svojoj ćeliji! Što ja imam u svojoj sobi? Ma da li zbilja svaki od nas mora imati posebno frižider, tepihe ili što ja znam, sve to? Ma braćo i sestre, ja kažem, standard je drugačiji, ali ipak mi možemo biti Božji junaci i mnogo toga izvaditi iz svoga života. Evo, časna majka, neću da je hvalim, ali ona nosi ovu torbicu, nitko nema ni sata, osim jedan sat po samostanu. Mene na carini malo pregledavaju, a od nje nitko ništa ne traži iz njezine torbe. I ako se slučajno izgubi ova njena torba, sigurno će svi znati: To je torba majke Terezije.
A mi moramo naznačiti imenom. Siromaštvo, zbilja! Kad majka dođe svojim sestrama, posebna soba; posebna hrana? Ma ništa od toga. Majka uz sestre, i eto! Vidite, mi smo se nekako izgubili. Drage sestre! Sada smo u Svetom tjednu. Dobro se zamisliti u to. Nije to da mi jedni druge ispitujemo. Recimo jedni drugima od srca. Mi smo svi obitelj Božja. Nekako se bojimo jedni drugima otvoreno reći, a moramo reći. Nešto je krivo kod nas. Imamo mi manje zvanja sada. Budimo junaci Božji! Naša sveta čistoća. Ma da li mi zbilja vjerujemo da mi moramo tu čistoću braniti i očuvati čistu!?
Braćo svećenici, recite od srca, da li Vam je televizor više koristio ili štetio! Ruku na srce.
Učinit ćemo mi nešto lijepo za Boga, ali junački. Zbilja junački. Imamo te razne časopise, novine i tako. Više puta čujemo, ma strašno je što se sve vidi. Ma zašto to mi moramo imati u našim župnim i redovničkim kućama. Da li zbilja mi moramo imati svaki taj časopis? Da li time što dobivamo!
Dragi bogoslovi, čujte! To je vrlo ozbiljno. Ljudi danas očekuju od nas čiste, svete svećenike,
redovnike i redovnice. Zbilja, time mi možemo dolje u Indiji djelovati. To je naša snaga, to je naše jako svjetlo, kojim mi mnogo, mnogo toga možemo učiniti. I, ako ništa drugo, imamo mir savjesti, sreću savjesti u našem redovničkom životu. Po zavjetu svete čistoće i po obdržavanju toga zavjeta, napredovat ćemo mi, bit ćemo mi sveti, sigurno, o tome nema sumnje.
Poslušnost isto, težak zavjet, vrlo težak, ali Majka je rekla: Potpuno smo Isusovi. Dakle, potpuno vidim predstavnika Isusova u svom poglavaru. On može pogriješiti, ali ja neću pogriješiti. Ako ja njega slušam, siguran sam. Teško će biti, ma lijepo je to. Naši su zavjeti čavli, malo peče, malo boli. Ali u tom je ljepota, u tom je ona sreća našeg svećeničkog i redovničkog života, brate! Prikovan biti s njime! I dok si s njime, nema nikakve bojazni, opasnosti.
Eto toliko. Za par dana je Veliki petak. Naš život je križni put. Križ nije prokletstvo. Boljeg puta, ljepšeg puta, sretnijeg puta od tog puta nema. Ne možemo se igrati, kao što se nije ni on igrao. Dao je obje ruke, i noge i srce, potpuno. U kapelicama majke Terezije samo je križ i riječ napisana sa strane:„Žeđam!” Da, eto to je naša utjeha. U našem životu utažiti tu žeđ! Ima li što ljepše od toga. Svoju dušu mi ne možemo spasiti ako ne spasimo i druge. Ja imam život, ali ja taj život drugima neću dati? ja imam svjetlo, ali ga neću drugima dati? ja neću umrijeti, da bi drugi živjeli. Ali moram umrijeti.
U Zagrebu smo bili na pučkim misijama, pa smo sve molili za zvanja. Sve smo ih zamolili za ovu uslugu u zadnje dane Velike sedmice: da bi barem jednog bolesnika pohodili, barem jednog čovjeka utješili. I još jednu nakanu: da bi svaki dan 10 minuta navečer televizor zatvorili. To smo tražili od obitelji, a vi imate svoj dnevni red. S dobrom voljom, uvijek će se naći način, poglavari neće biti protiv toga, da nešto učinite. Počnite s adoracijom! To je nevjerojatno, kako sestre majke Terezije, svaki dan rade, umorne, svaki dan imaju po jedan sat navečer adoraciju od 6 i po do 7 sati. I svaki im je novi dan tako lagan, tako radostan.
Budimo jedno s Isusom, ujedinjeni s njime za spas njegovih duša! Hvala vam lijepa.
DISKUSIJA S MAJKOM TEREZIJOM I OCEM ANTOM GABRIĆEM
Fra Tihomir Grgat (iz Splita): Ja sam Vas u autu već pitao, i još imam nešto...
Majka Terezija: Još niste pošli natrag?
Fra Tihomir Grgat: Nisam još, čekam da Vas pozdravim. Ja bih vas upitao da li je taj sari obvezatan i u Manili i u Italiji i u Americi, i po čemu se vaše sestre u drugim mjestima, odjećom, vanjštinom razlikuju, i kad ste vi osobno bili u krizi i na čistu, da Bog hoće to od Vas, i kako danas, kad sestre uđu u krizu...?
Majka Terezija: ,Ovaj sari mi imamo u cijelom svijetu. I ovaj sari je postao znak čistoće i pripadnosti dragom Bogu. U svim mjestima, u Australiji, u Africi, u Svetoj zemlji, u Jemenu, u Nigeriji, u Americi, posvuda ljudi primaju s velikim poštovanjem naše sestre. Naše sestre rade u Njujorku u zatvoru. Tamo su žene i djevojke, kriminalke. Govori jedna od njih: „Majko, vi ste tako lijepo odjevene. Mi odmah mislimo na Boga kad vidimo Vaše sestre i Vas, ali kaže naše sestre ovih dana oblače se kao žene”. Nisu ništa drugo rekle. Njima je, u takvim srcima koja su toliko iskusila, ipak čistoća nešto doneseno od Boga. Kad smo mi otvorili kuću u Meksiku, vidjeli smo, kako i vi znate da tamo ima mnogo sestara, ali da nikom nije dozvoljeno da nosi redovničko odijelo. Onda sam ja rekla predsjedniku, koji nas je tamo pozvao: „Biskup nas nije ovamo pozvao, vi ste nas ovamo pozvali. Vi znate da smo mi redovnice, ovo je naše redovničko odijelo”. On mi je rekao: ,Ja sam vas pozvao, vi dođite ovako kako jeste!“
I onda, kad smo mi otvorile kuću u Jemenu, gdje nije bilo crkve preko 800 godina, predsjednik Republike molio je za sestre. Ja sam mu rekla: ,,Ja sam spremna dati vama sestre, ali mi smo redovnice i mi ne idemo bez svećenika, jer nam svećenik daje Isusa!” Oni su namjeravali da ne dadnu svećenika da tamo dođe. Onda su nam dozvolili, i to je bilo najveće čudo. Tog dana, kad smo mi došle tamo svećenik je došao. Novine su pisale: „Otkada su sestre došle u našu domovinu, one su zapalile novo svjetlo u životu naših ljudi!” Još sam pitala, smijemo li pokazati ovako na ulici križ, koji uvijek nosimo, i da li smijemo moliti krunicu, jer mi uvijek molimo krunicu kad idemo ulicom. Odgovorio mi je: „Predsjednika niste vi molili da dođete, a on je Vas pozvao kakvi jeste. Molimo Vas, ostanite tako! Mi vas trebamo jer vi nosite Božju ljubav” (vi ste vjesnice Božje ljubavi! tumači o. Gabrić).
Mi nemamo poteškoća s odijelom.Imamo ih dva: jedno operemo. jedno nosimo. Osušeno stavimo pod glavu i svršeno. Ja sam bila zvanje u zvanju. To mi je bila najveća žrtva. To mi je bilo teže učiniti nego ostaviti roditelje, nego svoje sestre. To je bilo zvanje u zvanju. Jedno je samo bilo; da se može kazati Isusu: Jest! Isusu!, Da, Isusu! Ako sestre imaju poteškoće radi zvanja, ja ih uzmem u onu našu kuću umirućih! Tamo one moraju upotrijebiti svoje ruke, upotrijebiti svoje srce! Nemaju vremena da se bave s krizom! Jedanput sam gledala jednu sestru. Ja uvijek gledam u oči svoje sestre. Ja mogu pročitati u očima svojih sestara, mojih sestara a ne vaših, što im je u srcu. Ta je sestra izgledala tako žalosna. Pitala sam je što je Isus, sestro, da li ti pamtiš, što je Isus rekao!? „Da, majko, Isus je rekao: 'Uzmite križ i idite za mnom!’ Ja joj kažem da ja mislim, da je uzela križ i da ide ispred Isusa, ne iza Isusa, nego ispred Isusa.”
Urednik ,,Radosne vijesti” vlč. Zvonimir Baotić: Koliko imate sestara, i da li je ipak koja sestra napustila zvanje?
Majka Terezija: Sada imamo 1450 i više sestara, zajedno s novakinjama. Nekoliko ih je ostavilo, ali mi imamo jako strogu pripremu prije nego one postanu novakinje, 6 mjeseci aspirantice, 6 mjeseci postulantice, 2 godine u novicijatu i onda imamo 6 godina privremenih zavjeta i zadnju godinu, prije vječnih zavjeta. To je slično kao kod isusovaca. Nekoliko je sestara otišlo. Nije mnogo. Ako ih sve izbrojimo, sve skupa bilo bi ih 12 ili 13. Neke su otišle radi roditelja, neke radi braka. Mi se cio dan brinemo za žene, za muškarce, za djecu, za gubavce, za umiruće, za sve. Ne možete biti misionarka i u isto vrijeme dijeliti Isusovu ljubav. Kad se Isusova ljubav počne dijeliti, misionarka mora otići. Ja sam vidjela: sestra koja ne moli, ona ne može ostati. Naročito, ne može ostati u našoj družbi, jerbo rad je plod naše molitve.
S. Berhmana Nazor, provincijalna glavarica franjevki: Majko, možete li nam reći nešto o šutnji, kad sestre šute, kad razgovaraju?
Majka Terezija: Kad idemo vani, dvije sestre idu zajedno. Mi ne radimo u kući, nego idemo raditi vani. Idemo ljudima, gubavcima, a ne dopuštamo da oni nas traže. Kad dođemo kući, mi imamo šutnju, kao sestre u zatvorenom samostanu, ali imamo rekreaciju za vrijeme ručka i za vrijeme večere, i onda imamo poslije večere adorirati. Ako vi dođete u našu kuću za vrijeme večere, svi se ljudi pitaju, je li to škola, jesu li to djeca. Svi govore tako glasno. Držali su šutnju tako dugo, da sada sve ispričaju. Ali šutnja je nama potrebna.
O. Ante Gabrić: Majko, stoga nema ni jednog Dalmatinca i Dalmatinke u Vašem redu.
Majka Terezija: ,Svakogčetvrtka, sve sestre koje rade svaki dan, ostaju kod kuće. Novakinje preuzimaju sav posao. Tada mi imamo svetu Ispovijed, adoraciju, duhovno štivo, zatim peremo sve naše stvari, jer mi nemamo nikog u kući da to radi, pa moramo sve sami raditi. Jedanput mjesečno imamo potpunu šutnju cio dan. To nam je nužno, jerbo, sve sestre, i ja, moramo nešto raditi sa siromasima svaki dan. Svaka sestra, bez obzira na druge aktivnosti, mora poći svaki dan u kontakt s bolesnicima i siromasima. To je naš četvrti zavjet.
Glas iz publike: Kad netko od sestara oboli, što onda?
O. Ante Gabrić: Majka Terezija nikad ne oboli.
Majka Terezija: Kad neka sestra oboli, mi gledamo na nju u kući, ako nije tako velika bolest, ako oboli mi imamo državne bolnice besplatno, pa je pošaljemo u državnu bolnicu. Ako je nešto još teže, imamo mnoge prijatelje liječnike, koji uzmu sestru u svoju bolnicu. Inače država nama daje sve.
O. Ante Gabrić: Kako Vam je poznato, majka Terezija ima besplatno kartu na svim avionima i željeznicama. To je Indira Ghandi Majci dala. Liječnici za najteže operacije neće uzeti ni jedne rupije, makar operacija stajala tisuće rupija.
Majka Terezija: Ja sam jedina u Indiji koja ima to. Indiru su pitali u parlamentu zašto je to dala, pa im je odgovorila: ’Ona čini što čini’!
Fra Borivoje Piplica: Da li primate nekoga iz drugoga reda, i da li imate nekoga iz drugoga reda?
Majka Terezija: Ja sam jedna iz drugoga reda. Imamo još jednu iz Banje Luke, sestru Ksaveriju Orzes. Bila je loretinka. Ona je sada doktorica, i ona sada radi jako lijepo s gubavcima u Šantinagaru. To je „selo mira”. To smo mi sagradili novcem što smo dobili od Svetog Oca Pape kad je on dolazio na Euharistijski kongres.
O. Ante Gabrić: Sjećate se onog bijelog auta koji je Sveti Otac Majci poklonio, pa ga dala na lutriju i tako ... sagradila ’grad za gubavce’.
Majka Terezija: Sestra Orzes je tamo toliko učinila da to nitko drugi ne bi mogao učiniti. Tamo je uvijek sve puno veselja. Imamo 4 - 5 sestara koje su došle iz drugih redova. Ali ja dobivam puno pisama od sestara koje nam žele doći. Ja im uvijek odgovorim, da one moraju jednu godinu dana živjeti tako savršeno u svojoj zajednici, prema pravilu svoje družbe, pa ako poslije godinu dana još uvijek misle da ih Bog zove, onda mogu doći. Poslije godinu dana većina njih zaboravi. Ako zaista žive redovničkim životom u svom redu i zvanju, nije potrebno da dođu k nama. Rad je rad. Mi radimo za gubavce, a vi radite, možda, za one koji su bogati.
Mi ne razlikujemo ljude na bogate i siromašne, nego mi ih gledamo, kao na djecu Božju. Svi su djeca Božja. Vi ne gledate bogate kao posjednike bogatstva. Duševni gubavci više puta mnogo su teži. Meni je puno lakše gledati na naše gubavce, nego na ove druge koji su tako zatvoreni, potpuno zatvoreni. Oni se tako boje da otvore vrata. Mi smo u Njujorku već 6 godina. Pronašli smo jednu ženu, koja je već danima zaudarala. Morali smo probiti vrata i našli smo! Mačke su je jele. Nitko za nju nije znao. Davno je umrla. Znali su broj sobe, ali njezino ime njezini susjedi nisu znali. Nitko od njih. Takvo duhovno siromaštvo (kao u tih susjeda) mi toga nemamo u Africi, mi toga nemamo u Indiji. Zato vi morate moliti za ove ljude u ovim krajevima. Među bogatašima ima mnogo siromaha.”
Nadbiskup Marko Jozinović: Mislim da mogu zahvaliti dragom Bogu za milost koju nam je dao pri ovom susretu s ocem Gabrićem i Majkom Terezijom. Ova nam je pouka potrebna svima. Vidimo ostvareno Evanđelje. Oni ne okolišaju, nego idu u središte, tamo gdje treba zahvatiti. Središte je naše krize u nama. Nije sreća u standardu, aparatima ili u nečem drugom, nego u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Hvala Bogu i hvala našim misionarima.
Urednik Malog koncila vlč. Luka Depolo: Htio bih još samo reći da Majka Terezija ima u svijetu i svoje suradnike, njih 90.000. U našoj domovini ima ih 12.000. Suradnici se obvezuju sastati se jedanput mjesečno na adoraciju i na razgovor. Pitaju se što su učinili za siromahe. Ostale informacije možete tražiti od uredništva Malog Koncila...
Majka Terezija: Vlč. Luka je spomenuo da imamo 90.000 suradnika po cijelom svijetu. To su kršćani i nekršćani, i svi mole istu molitvu, ali mi imamo suradnike bolesnike, koji mole i prikazuju sve svoje bolesti za jednu određenu osobu, sestru ili brata. Oni nama mnogo pomažu. Ja imam jednu takvu svoju sestru, koja je imala 18 operacija. Ona mi javlja: „Ja moram sada poći na devetnaestu operaciju. I to, da znate, da je to sve, sve, samo za Vas!” Vidite, ja idem ovako i uvijek se smiješim, a ona, ona prikazuje za mene, tamo u bolnici, strašne, strašne bolove. Sve joj je tijelo ranjeno. Ona puno trpi. Eto vidite, kako dragi Bog, preko nje, meni puno pomaže. Onda, još imamo treće, imamo jednu kontemplativnu zajednicu. Članovi uzmu jednu našu zajednicu, pa prikazuju sve svoje molitve i pokore za nas, a mi prikazujemo i radimo za njih. Tako, mi smo postali novi život za njih, a oni su postali naša stabla za nas. Dakle, molimo se! (KTA)
Fotografije na KTA