U donjem kraju Uskoplja, dolinom Vrbasa,
na granici s Bugojnom
stoji ponosna lica, Skopaljska Gračanica.
Dragi ljudi, pitom kraj
prirodna bogatstva
i što reći nego, na zemlji mali raj.
Izdržala sve si hrabro
i ratove i poplave
al dođoše eto nove nevolje.
Na prostranom rudnom polju žele smeće da je
uništiti tako vodu
i sve što život daje.
Al pametni ljudi zajedno sa vjerom
zalagali se pravednom mjerom.
Bog pomogo riječi Matišića Draže
Koji reče: “Neka bude kako narod kaže“.
A što narod želi nego čisto da je.
I koga tu treba spomenuti još
pa naravno braću svećenike Ivoš.
I sve druge ljude koji dopriniješe
da se te nesuglasice riješe.
Smirila se tako i ta halabuka
kad se evo spominje problem „Gračanica“ rudnika.
Rudu treba kopat dalje, još godinu koju
Iako zato ima lokaciju bolju.
Evo se tebi nudi koja tisuća
Pa nek ide sve i zemlja i kuća.
Stani čovječe, pogledaj, razmisli!
Pogledaj prekrasno svetište na brijegu!
Pogledaj grobove svoje na kojim majke i danas suze rone!
Pogledaj livade, polja i šume, i sve što ti nudi ovaj kraj!
I kao da ti govori uzmi, iskoristi mudro.
Nigdje bez rada i truda ne teče med i mlijeko, znaj!
Stani čovječe, čuvaj dostojanstvo!
Nitko ti ne može uzet ono što je tvoje
Nek ti bude jasno!
A pazi sad ovo; Tko ti ovo piše?
Žena koja treba pognut glavu i nijedne više.
Udade se i voljenog muža „zgrabi,“
i odvede jasno tamo,
gdje se ona rodi.
A on ide put ljubavi i ničeg drugog
Misleći pri tom: “Dobro čeka dobrog.“
Uklopi se ovo tako u cijelu ovu priču.
Vratit će se sinak, svome rodnom kraju
I poruku dati, tu sumnje nije:
-NAJSLAĐE SE UVIJEK ZADNJI SMIJE!
Učiteljica Božana Batinić